Može li se dogoditi situacija da se u bliskoj budućnosti u Hrvatskoj organizira referendum sličan upravo održanom referendumu u Grčkoj na kojem bi hrvatski birači odlučivali o pojedinim odlukama institucija Europske unije? Hoćemo li tako jednoga dana, primjerice, odlučivati o uvođenju eura kao nacionalne valute na isti način na koji su to učinili Šveđani 2003.? Može li se u Hrvatskoj pojaviti politički akter poput grčke Sirize koji će o ključnoj političkoj odluci ekspresno zatražiti mišljenje birača na referendumu? Iako je Hrvatska u odgovorima na ova pitanja daleko i od Grčke i od ostalih članica Europske unije, zbivanja vezana oko grčkog 'ne' na referendumu i svega onog što mu je godinama prethodilo itekako se tiču i Hrvatske, svih njezinih građana i političara kojima građani periodično daju povjerenje. Hrvatska je u mnogo čemu nalik na Grčku. Sličnosti se nižu od strukture gospodarstva i odnosa proizvodnje i potrošnje, preko kreditiranja i fiskalne discipline do visine javnog duga i (ne)zaposlenosti.

Ključna je razlika što je Grčka blagodati članstva u europskim integracijama koristila nekoliko desetljeća više od Hrvatske te je svoje iluzije novca bez rada i budućnosti bez štednje rastegnula do maksimuma. Do pucanja. Grčka je do aktualne ekonomske krize uistinu uživala povlašten status u procesima europskog povezivanja. Jedina se uz Hrvatsku samostalno pridružila ostalim članicama pri čemu je njezin ulazak u EEZ 1981., prema objektivnim pokazateljima ekonomskih i društvenih prilika, bio nekoliko godina preuranjen jer se to realno trebalo dogoditi najranije 1986. zajedno sa Španjolskom i Portugalom. Baš kao i grčki ulazak u eurozonu i uvođenje eura 2002. što se pak pokazalo lošom odlukom ne samo za Grčku nego i za ostatak eurozone. Dotok naoko jeftinog novca kroz mnogobrojne kreditne plasmane, nepokretanje održive proizvodnje nego privatne i javne potrošnje, masovno izbjegavanje plaćanja poreza, krivotvorenje bilanci u čemu je sudjelovala i sama država te gomilanje javnog duga i državnog aparata s napuhanim plaćama i mirovinama, jednom je moralo doći na naplatu. Na žalost, ta je naplata, kao i obično, najviše pogodila najsiromašnije dijelove društva, ali se njezina spirala sve više diže kroz društvenu hijerarhiju. Stoga ne čudi da se Grčka nakon nekoliko godina mučenja postojećih okoštalih političkih elita s teškom krizom odlučila za radikalan otklon te na parlamentarnim izborima dala povjerenje Sirizi i njezinu čelniku Aleksisu Ciprasu. Odmah je bilo jasno da nova vlada osim simboličkih poteza malo toga može napraviti u smjeru rješavanja krize. Zapravo, malo bi koja vlada to i mogla pod ovakvim uvjetima. Zato je Aleksis Cipras osjetivši puls nacije provedbom referenduma napravio kratkoročno sjajan, ali već srednjoročno upitan korak.

Ukratko, referendumom je pokazao da će Grci doista sami odlučivati o svojoj sudbini te da je demokracija uvijek najbolje rješenje čak i onda kada donosi najgori ishod. I drugo, u samo pola godine dodatno je osnažio svoj politički legitimitet, i prema unutra, i prema vani. Sada će u pregovorima s Europskom komisijom, Europskom središnjom bankom i Međunarodnim monteranim fondom grčko izaslanstvo iza sebe imati doslovce demokratsku većinu, odnosno više od šezdeset posto sugrađana koji se zapravo nisu izjašnjavali o konkretnom pitanju, nego o svom odnosu prema onima koje smatraju najodgovornijima za krizu svoje zemlje. Međutim, što sad? Je li Aleksis Cipras u pravu kada kaže da će Grčka sada imati puno bolji položaj u pregovorima te da je nitko ne može ucjenjivati? S druge strane, ne ponaša li se i grčka strana ucjenjivački jer na kraju netko mora platiti grčke dugove? S obzirom da je dobar dio europskog juga, ali ne samo on, u sličnim problemima kao i Grčka, otpis dugova teško može biti rješenje premda dio vjerovnika zasigurno mora snositi odgovornost za vlastito generiranje sadašnjeg stanja. Treba otpisati loše navike i praksu i ovo je pravi trenutak da Siriza krene u tom smjeru. Grčko gospodarstvo, a posljedično cijelo društvo u tom je odnosu pohlepnog kreditiranja i nekritičkog zaduživanja postalo svojevrsnim ovisnikom te je ovaj oblik 'narkomanske ekonomije' kad tad morao dovesti do apstinencijske krize. Ima li lijeka tomu? Demokracija je, kao što smo vidjeli, svakako jedan od načina kako raščistiti pozicije i ući u nove pregovore. No, je li to i 'drahmokracija' odluči li ostatak eurozone da je njegov interes važniji od interesa Grčke. Jer – ako Grčka ima pravo odlučivati o vlastitom interesu, nemaju li to i druge članice eurozone i cijele Europske unije. Postoji li i dalje dovoljno jak zajednički interes ili je došlo vrijeme za neki oblik razlaza? Kakva god bila referendumska odluka, ona ne mijenja život u Grčkoj. A osjete li grčki birači da Siriza nije donijela promjenu nabolje, slijede izbori.

Europa se kroz Europsku uniju znatno lakše ujedinjavala kroz ideju političkog zajedništva i pravne sinkronizacije nego li u smislu opće prihvaćenog stava svih država članica oko samog sadržaja Unije i načina na koji se on ekonomski i financijski reflektira na svakodnevni život građana. Grčko 'ne' tek je novo 'ne' u slijedu više referenduma koji su potvrdili da europsko ujedinjavanje ne može biti isključivo dogovor elita. Šveđani su tako 2003. na referendumu odbili euro; Francuzi i Nizozemci usprotivili su se 2005. nacrtu europskog ustava; Irci su se 2008. negativno izjasnili o prvoj verziji Lisabonskog ugovora. Što će li tek reći Britanci 2017. ne postigne li se dogovor između njih i ostatka Unije? Zato ishod grčkog referenduma nije nikakav eksces u kontekstu djelovanja Europske unije nego očito dio dugoročnog procesa održavanja takvog europskog zajedništva koje će se morati temeljiti na stvarnom stanju i željama različitih Europljana. Europa nije skup istih vrijednosti u Grčkoj, Njemačkoj, Švedskoj ili Hrvatskoj. Političko je umijeće pronaći koje su vrijednosti ipak zajedničke. Grci su upravo rekli što je za njih Europa i demokracija. Vrati li demokracija u Grčkoj drahmu kao simbol stvarnog stanja tamošnje ekonomije i društva, takva se odluka jedino može poštovati. I iz nje štošta naučiti. Hrvatska je u tom smislu najmlađi europski učenik te su joj aktualne lekcije od Berlina do Atene itekako korisne.