Dosadašnje presude Haškog suda nesumnjivo predstavljaju doprinos rastu 'moralne zajednice', no osim katarze koju je pružio žrtvama, Sud nije ispunio svoj cilj kada je riječ o obnovi međuetničkog povjerenja na postjugoslavenskom Balkanu, smatra Ćurak.

Profesor piše da je lokalni diskurs još uvijek prožet poricanjem da su se zločini dogodili, osobito da je u Srebrenici počinjen genocid, te da su prosvjedi nakon Mladićevog uhićenja samo potvrdili osjećaj da presude protiv arhitekata i egzekutora kriminalnih pothvata nisu rezultirale katarzom među onima u čije su ime, tobože, ti zločini počinjeni.

Ćurak spominje srpskog intelektualca, profesora Nenada Dimitrijevića, autora izvanredne novoizdane knjige 'Duty to Respond: Mass Crime, Denial and Collective Responsibility' (u izdanju Srednjoeuropskog sveučilišta CEU u Budimpešti, 2011), koji opisuje prirodu kolektivnog zločina. Dimitrijević ocjenjuje da su zločini iz nedavne prošlosti, koje su neki Srbi počinili protiv ne-Srba u ime svih Srba – bili kolektivni, pri čemu je kolektivni zločin više od zbroja individualnih činova, te pravosuđe mora adresirati više od konkretnih (ne)djela koja su počinili izvršitelji, njihovi pristaše i pasivni promatrači.

U tome i jest bit, napominje Ćurak: moralne posljedice zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini takve su da, na etničkoj i kulturnoj razini, uz presude protiv onih koji su zločine počinili, zahtijevaju i odgovornost zajednice u čije su ime ti zločini počinjeni. Međutim, to se u velikoj mjeri nije dogodilo.

Kultura poricanja još uvijek je vodeća paradigma srpske socijalne kohezije, piše Ćurak.

'Takva stvarnost dovodi me do vjerovanja da je pretpostavka Haškog suda – suđenje ključnim akterima neposrednog postjugoslavenskog demijurga i individualizacija njihove odgovornosti – u osnovi korektna, no u kontekstu praktičnih posljedica, pogrešna. Njezini ishodi, naposljetku, nisu u skladu s pretpostavkom. Suditi političkim i vojnim zapovjednicima kao pojedincima, bez relevantnih posljedica po režime i projekte koji su ih stvorili, organizirali i predvodili, predstavlja nepravdu prema žrtvama, jednako kao i prema tim pojedincima. Individualizacijom odgovornosti podcijenjen je učinak tih 'bogova rata' na povijest. Oni nikoga nisu ubili vlastitim rukama, pa njihove presude gube svrhu ukoliko nisu snažno povezane uz njihove socijalne projekte', piše Ćurak.

Kako stvari stoje, Sud bi bio mnogo učinkovitiji ukoliko bi se pojmio kao sud s mandatom bez prestanka, jer bi njegova osnovna svrha bila suđenje tisućama kriminalaca koji u konačnici ne bi mogli izbjeći pravdu. Moguće je da su na prosvjedima podrške Mladiću u Republici Srpskoj (gdje je bio uočljiv izostanak vladajućih struktura Milorada Dodika) i Srbiji (gdje se vlada razumljivo distancirala, jer je poslala Mladića u Haag) bili i počinitelji ratnih zločina u Bosni i Hercegovini. Da su ti ljudi bili suđeni i osuđeni, ne bi bili u prilici transferirati priče mitskog ratnog herojstva iz generacije u generaciju – a upravo te priče, izgrađene na konceptu povijesti, utječu na kulturu poricanja, upozorava Ćurak.

Nažalost, odvajanje Mladića, Radovana Karadžića i ostalih od njihovih projekata, njihovo svođenje na status pukih kriminalaca, poguralo je proliferaciju povijesti u kojoj istina ne stanuje. Istina, međutim, sjaji – kako to primjećuje Umberto Eco – vlastitom jasnoćom.

'Ne bi moglo biti jasnije da su podrška i glorificiranje Mladića u medijima nesretna potvrda Dimitrijevićeve ocjene prema kojoj oni preživjeli u ratu od 1992. do 1995. nemaju razloga misliti da je srpska kultura napustila ideologiju koja je zapalila agresiju. Drugim riječima, uopće nemamo razloga vjerovati da smo postali bolje osobe', zaključuje Ćurak.