Kada sam prošle godine bio u prilici porazgovarati s oficirom američke vojske o tome kako se autao u petom desetljeću života, nakon što je Barack Obama u rujnu 2011. ukinuo zloglasno pravilo 'Don't Ask, Don't Tell' Billa Clintona, jedna od stvari koje mi je taj iskusni ratnik rekao bila je da se kao dječak i mladić nije uspijevao identificirati s prikazima homoseksualaca koje je tada primijećivao u medijima ili svojem okruženju. Nedovoljno mačo, a previše – kako to kažu u Jutarnjem listu – flambojantno, glasila je presuda prekaljenog ratnika američke vojske, kojemu nisam odolio ironično napomenuti da on sada može biti uzor mladim pederima, osim u jednoj sitnici, a to je da ne trebaju čekati 45. godinu života kako bi spoznali što jesu i to otvoreno i ponosno živjeli.

Ipak, uzori su relevantna pojava u suvremenom društvu, a uzora mladim LGBT osobama i danas manjka (osim ako netko Eltona Johna smatra materijalom za idola), pa nudim dvije gej priče o dva gej čovjeka, uspješna i svjetski utjecajna profesionalca, od kojih bi mi jedan bio uzor da sam toliko preuzetan, dok je drugi savršen primjer svega što smatram odbojnim i osude vrijednim. Ne, nije riječ o J. Edgaru Hooveru, utemeljitelju FBI-ja koji je svoju autohomofobiju sublimirao u totalitarno nadgledanje svega i svakoga, nego o aktualnom njemačkom ministru vanjskih poslova Guidu Westerwelleu, koji tu fotelju grije još nekoliko tjedana, dok Njemačka ne dobije novu koalicijsku vladu. Prije nego što posve otkliznem u nekontrolirani Schadenfreude zbog kraja Westerwelleove političke karijere, dužan sam reći da je prvi čovjek Glenn Greenwald, novinar Guardiana, ali o njemu malo kasnije.

Westerwelleovi liberali kao 'stranka zabave'

Westerwelle je rođen 1961, diplomirani je pravnik, a još je 1983. godine postao predsjednik mladeži liberalnog FDP-a, stranke koja je ovog rujna doživjela povijesni debakl na izborima za Bundestag, ne prešavši izborni prag od pet posto. Guido Westerwelle više nije predsjednik FDP-a, ali nema sumnje da je njegova politika u srži sloma njemačkih liberala, koje je vodio od 2001. do 2011. godine, dok je na mjestu glavnog tajnika sjedio od 1994. Westerwelle je, kako svjedoče sve navedene godine, bio ambiciozan i marljiv političar, koji je prošao sve nivoe stranke dok nije došao na sam vrh, pritom doduše zaboravljajući napomenuti da je homoseksualac, a u medijima licemjerno izjavljujući da je 'previše stidljiv za javnost'. Iz nečijih usta bi to možda zvučalo kao uvjerljivo objašnjenje, ali ne od za medije uvijek spremnog Westerwellea, za kojeg su jednom njemački novinari izračunali da je najčešći gost u tamošnjim talk showovima

I dok je socijaldemokrat Klaus Wowereit 2001. u izbore za berlinskog gradonačelnika išao izjavljujući 'ja sam peder i to je tako dobro', nakon čega je osvojio prvi od svojih nekoliko mandata, Westerwelle se nikad nije uključivao u političke i društvene rasprave o homoseksualnosti i LGBT pravima, što baš i nije uobičajena liberalna politika. No Westerwelleu je na prvom mjestu uvijek bio Westerwelle, pa i dok je paktirao sa stranačkim antisemitom Jürgenom Möllemanom (koji je kasnije počinio suicid tijekom skoka padobranom!) provodeći u predizbornoj kampanji 2002. bizarni 'Projekt 18', tijekom kojeg je FDP profilirao kao 'Spasspartei' iliti 'Stranku zabave', vozajući se kroz Njemačku u autobusu koji je, ne šalim se, nazivao Guidomobil. Ipak, od željenih 18 posto, FDP je dobio tek 7,4, što jest bilo poboljšanje od 1,2 posto u odnosu na prethodne izbore pa je Westerwelle ostao na čelu stranke.

Nakon toga je njemačka javnost upoznala 'novog' Westerwellea, sada kakti ozbiljnog i vjerodostojnog političara, koji je 2004. preko tabloida Bild inscenirao svoj coming out, pojavivši se na proslavi 50. rođendana Angele Merkel s partnerom Michaelom Mronzom. Fotografija objavljena u Bildu govorila je sve, pa je Westerwelleu preostalo da poantira: 'Živim svoj život i više od toga neću reći.' Ipak, nakon izbora 2005. uslijedile su još četiri godine opozicije za Guida i FDP, koji je svoju cijelu politiku i program pod predsjednikovim vodstvom sveo na smanjivanje poreza. I kada su s Westerwelleom na čelu liberali osvojili fantastičnih 14 posto 2009., konačno je došlo vrijeme za vlast i tu su se Westerwelle i ekipa tako dobro snašli da ih danas u Bundestagu nema. Ali su ih zato bili puni njemački mediji: od Westerwelleovih skandaloznih napada na primatelje socijalne pomoći, koje je optužio da 'žive kao o kasnorimskoj dekadenciji', do toga da je partnera Mronza, inače PR-stručnjaka, vodio sa sobom na službena putovanja po Južnoj Americi da ostvari poslovne kontakte. Kad je partneru trebalo osigurati lukrativne poslove, onda odjednom njihova veza nije bila privatna stvar. Zanimljivo, Mronz nije Westerwellea pratio u Iran ili Saudijsku Arabiju.

'Vječni Guido'

Iako bi za smanjivanje poreza bilo najbolje zauzeti mjesto ministra financija, Westerwelle je sebe vidio kao globtrotera i inzistirao da bude ministar vanjskih poslova, što je u konačnici rezultiralo time da porezi tijekom kabineta Merkel II nisu smanjeni, ali su se zato novinari odlično zabavljali pišući o tome kako inoministar natuca engleski, a neki su i s vremenom zaključili da Njemačka nikad nije imala goreg šefa diplomacije. Westerwelle nix Genscher, što bi se reklo.

Dolazak na vlast je konačno ogolio Westerwelleovo často- i vlastohleplje, koje je skoro bez ikakva ideološkog ili programskog sadržaja, usmjereno tek na to da Guido bude u centru pažnje i ostvari svoje sebične ciljeve, da bude 'vječni Guido' kako ga je opisao Der Spiegel. Westerwelle je, kada se svede račun njegove političke karijere, ispao loš predsjednik stranke, loš ministar vanjskih poslova, loš liberal koji je jednu od ključnih ideologija čovječanstva sveo na smanjivanje poreza i, last but not least, loš peder koji vlastitu poziciju moći nikad nije upotrijebio da bi se borio za prava svoje zajednice (sređivanje poslova partneru tu se ne računa). Hilary Clinton je dolaskom na čelo State Departmenta uvela LGBT prava među ključne teme američke vanjske politike, dok je Westerwelle o tome toliko upadljivo šutio da su počele i prozivke u njemačkim medijima, koji su blamažom proglašavali gej ministra vanjskih poslova koji ne želi pričati o gej pravima. Onih nekoliko indirektnih izuzetaka, poput oglašavanja u povodu Eurosonga u Azerbajdžanu (so gay, u najgorem smisle te fraze), više zvuče kao parodija nego ozbiljna politika. Teško je sa sigurnošću zaključiti, no Westerwelleovo ponašanje oko vlastite homoseksualnosti je u velikoj mjeri tipičan primjer autohomofobije i osjećaja manje vrijednosti zbog neheteroseksualnosti, i to ne zato što je Guido svima svoj pederluk 'nabijao na nos' - kako glasi znana fraza (auto)homofoba – s obzirom na to da upadljivo nije, nego zato što nikad nije bio u stanju shvatiti i prepoznati kada je i u kojoj situaciji važno što si gej, a kad baš i nije. Bolno je čitati njegova petljanja kada bi ga njemački novinari pitali o homoseksualnosti i LGBT pravima.

Slučaj Guida Westerwellea pokazuje da se skrivanje vlastite homoseksualnosti (pa čak i kad više nije tajna) i dalje itekako isplati, kao uostalom i oportunizam, sebičnost, davanje lažnih obećanja, kreveljenje po medijima itd. S manjkom karaktera, hrabrosti, integriteta i uvjerenja može se daleko dogurati, pa i do drugog čovjeka njemačke vlade, ali u konačnici nitko neće pogledati Guida Westerwellea i biti inspiriran uskliknuti: 'Ja želim biti poput njega!' Bar se nadam.

Greenwald vs. SAD

Zato se za Glenna Greenwalda to definitivno može reći, ako zbog ničeg, onda zbog njegovih metaforički gigantskih muda, budući da se suprotstavlja najmoćnijoj svjetskoj državi, ujedno i vlastitoj domovini. Greenwald je rođen 1967. u New Yorku, no njegov je životni put znatno drugačiji od Westerwelleova, s time da im je zajedničko što su obojica završili pravo. Greenwald je tijekom faksa i neko vrijeme sudjelovao u radu radikalne aktivističke skupine ACT UP, o kojoj i godinama kasnije s poštovanjem piše, a svoju odvjetničku karijeru započeo je u uglednoj njujorškoj firmi Watchel, Lipton, Rosen & Katz 1994. No, već godinu dana kasnije shvatio je da ne želi biti odvjetnička pudlica bogataša te je pokrenuo vlastitu odvjetničku praksu tijekom koje se specijalizirao za ustavna pitanja.

U svojoj odvjetničkoj karijeri Greenwald je zastupao male u borbi protiv velikih, a tu je poziciju zadržao i kada je počeo pisati blog 'Unclaimed Territory' 2005, koji je do 2007. postao toliko prominentan da je Greenwaldu ponuđeno preseljenje na tada popularni online magazin Salon. Greenwald je raskošnom i bespoštednom odvjetničkom retorikom, uvijek se pozivajući na činjenice, razotkrivao na svom doista prvorazrednom blogu (neovisno o tome slažete li se s njegovim stavovima ili ne) ekscese administracije Georgea W. Busha u tzv. ratu protiv terora, a prema njegovu nasljedniku Obami još je nemilosrdniji, što ne iznenađuje jer omraženi W. nikad nije, primjerice, naredio ubojstvo američkog tinejdžera. Tko jest? Pa Barack Obama, što se Greenwald nikad nije plašio istaknuti, argumentirano kritizirajući američku imperijalnu vanjsku politiku, povrede ustava, zloupotrebe tajnih službi, vojno-industrijski kompleks i korporativno-političko dirigiranje medija. Ukratko, nema opasne teme koje se Greenwald nije prihvatio i nema moćnika kojem se nije svojim pisanjem zamjerio. U međuvremenu je objavio i četiri knjige političke tematike, analizirajući američki sigurnosni aparat (ali i to da političke elite više uopće nije moguće poslati u zatvor, kakav god zakon prekršile), od kojih su tri završile na listi bestselera New York Timesa.

Životni putevi Glenna Greenwalda i Guida Westerwellea su se donekle susreli ove godine, kada je Greenwald u Guardianu, za koji sada piše blog 'On Security and Liberty', razotkrio uz pomoć zviždača Edwarda Snowdena razmjere špijuniranja američke tajne službe NSA, koja može zaviriti u svaki inbox na svijetu. Amerikanac Greenwald je tako otvorio i Nijemcima oči da ih Amerikanci bez zadrške špijuniraju, i to uz prešutnu podršku njihove vlade, uključujući i njemačkog ministra vanjskih poslova Westerwellea, koji se, eto, toliko bavio očuvanjem vlastite privatnosti da je zaboravio na onu svojih građana. U lokalnom kontekstu to može biti zabavno, kada bi paranoidna hrvatska desnica svoje priče o 'novom svjetskom poretku', čiji su i pederi navodno eksponent, sada mogla argumentirati – jasno, da je u stanju – otkrićima novinara koji je gej. Ali što će ti Glenn Greenwald kad imaš Zdravka Tomca i Judith Reisman...

Imperij uzvraća udarac

To što se ne plaši bosti s rogatima, pa i najrogatijima, Greenwalda nije ostavilo neokrznutog. Osim pljuvačkih članaka u medijima koje kontrolira notorni Rupert Murdoch, britanska tajna služba Greenwaldu odlučila osvetiti tako što je njegovog partnera Davida Mirandu ljetos zadržala devet sati na ispitivanju bez odvjetnika na londonskom aerodromu Heathrow, pozivajući se na antiterorističke zakone! O incidentu su izvještavali svi svjetski mediji, pa i hrvatske televizije koje su se mučile s time da domaćem gledateljstvu, suočenom s prizorom dvaju muškaraca koji se vole, žive zajedno i to ne skrivaju, objasne odnos Greenwalda i Mirande. (Bauk analnog seksa letio je eterom!)

Život Glenna Greenwalda pokazuje da upornost, hrabrost, intelektualna i politička dosljednost donose rezultate, kao i da zdrav odnos prema vlastitoj homoseksualnosti jamči, ako ništa drugo, izostanak mogućnosti da vas se zbog toga ucjenjuje ili podsmjehuje. Greenwald je u ime prava na privatnost i slobodu cijelog čovječanstva zaratio sa SAD-om i satelitima, usput braneći i prava muslimana da žive bez straha od ubojstva bespilotnom letjelicom, nikad ne upadajući u zamku onih euroameričkih pedera koji misle da se bore za LGBT prava jer prolijevaju rusku votku ili demoniziraju islam. Za javni interes i ljudsku slobodu Greenwald je učinio daleko više nego Westerwelle, iako je potonji imao mnogo veću poziciju moći. U tome je i ključna lekcija ovih dviju gej priča – tko djeluje isključivo u vlastitom interesu, automatski radi protiv svih drugih, pa time u konačnici i protiv samoga sebe. Odnosno, Westerwelle je primjer beskičmenjačke prilagodbe homofobnom društvu, Greenwald hrabrog otpora diskriminaciji koju provode najmoćniji.

Zato mi umalo dođe da uskliknem: 'Ja hoću biti kao Glenn Greenwald!' Ako mladim hrvatskim pederima već trebaju uzori, onda je on prva preporuka. To što Glenn živi u Riju i ima za partnera seksi Brazilca, jedva da je vrijedno spomena u cijeloj priči.