Jakobušić odlazi u savršenom trenutku, ako tako nešto uopće može postojati: u momentu u kojem je postalo jasno da je iza Hajduka izgubljena sezona, nekoliko mjeseci prije isteka svog mandata. Odlazi, nadamo se, u gospodskom stilu, za razliku od nekih svojih prethodnika. Umjesto da ga slušamo u ogorčenim javnim istupima ili ga prepoznajemo u zakulisnim ogovaranjima, moglo bi se dogoditi da ga povremeno viđamo u svečanoj loži i doživljavamo u ulozi ambasadora kluba.

Za Hajduk, čija magična privlačnost često izaziva iracionalne reakcije pa se granice između euforije i destrukcije prelaze čak i na dnevnoj bazi, to bi nesumnjivo bio napredak. Još jedan od mnogih s Jakobušićevim potpisom.

U njegovu mandatu klub je nesumnjivo narastao na respektabilnu razinu u gotovo pa svim segmentima - organizacijskom, upravljačkom, marketinškom, reputacijskom, financijskom i igračkom. 'Lukšin' Hajduk prestao je biti kanta za napucavanje, broj članova eksplodirao je, posjet utakmicama druga je dimenzija u odnosu na cijeli ovaj dio Europe, a dolazak velikih igračkih imena na Poljud postao je samorazumljiv.

Ali, ali.

Nezgodno je prilikom upravljanja velikim sustavima i korporacijama - što Hajduk svakako jest, usprkos posprdnim tezama koje se plasiraju u dijelu medija i javnosti - to da neminovno mora doći vrijeme podvlačenja crte i procjene ostvarenoga. Upravo to se dogodilo nakon što se u samo dvadesetak dana Hajduk rezultatski potpuno urušio i nakon što su skršene iluzije o prekidu predugog, desetljetnog posta u osvajanju titula.

Politika izvan Hajdukove kužine

Jer trebala je ovo biti 'ta' sezona, koju je i sam predsjednik kluba označio kao 'biti ili ne biti'. Jakobušić je na raspolaganju imao potpun mir i autonomiju u odlučivanju, imao je unisonu podršku navijača i klupske zainteresirane javnosti, a imao je i donedavno nezamisliv budžet od preko 30 milijuna eura godišnje.

Imao je sve i na koncu podbacio.

Tu na scenu stupa Hajdukov Nadzorni odbor, demokratski izabrano tijelo koje se sada tabloidno (i poprilično zločesto) pokušava opisati kao grupu 'misterioznih ljudi u odijelima'. Blesavi narativ o 'ulici koja vodi klub' valjda je napokon izlizan i potrošen - jer sasvim je evidentno da je pune četiri godine Hajduk vodio Lukša Jakobušić i nitko više - pa sada očito valja skovati novu frazu koja će dobiti svoj život u talogu internetskih komentara i kafanskog štrapanja.

Nadzorni odbor Hajduka, dosad primjereno u sjeni, sada naprosto radi posao za koji je biran: skratili su predsjedniku kluba mandat za nekoliko mjeseci - a i da nisu, jasno je da bi Jakobušić to sam učinio, barem ako bi se držao svoje riječi - pa sada rade na imenovanju njegova nasljednika. Poprilično obeshrabrujuće zvučala je informacija da je prvi kandidat za čelo kluba bio Josip Pavić, nekadašnji proslavljeni vaterpolist sa skromnim radnim i nepostojećim upravljačkim iskustvom, pored toga s utegom zbog svog trenutnog radnog mjesta.

Premda je formalno stranački neobojen, naime, on je državni tajnik u Ministarstvu sporta te je na tu funkciju imenovan direktnom odlukom Andreja Plenkovića. A ako se Hajdukovo okruženje ičega užasava, to je svakako bilo kakva veza kluba s politikom. Pa čak i aluzija na to.

Protiv politike na Poljudu dugo se borilo i na koncu izborilo, a klub je od nje distanciran i demokratiziran uz brojne opstrukcije iste te politike. Zločesti bi usporedili, za razliku od Hajdukova najvećeg rivala u kojemu je do prevrata došlo uz asistenciju iz samog vrha vlasti, koja je dala mig (ili nalog, svejedno) da bi u ključnom trenutku ključnih nekoliko glasova prešlo na pravu stranu.

Doći će netko bolji

Ne, Hajduk nije takav klub.

U roku od desetak sati ispostavilo se da Pavić ipak nije kandidat za predsjednika i ta vijest zapravo je još jedna simbolična pobjeda ovakvog modela upravljanja, avangarde u kojoj je neprihvatljivo ono što je u većini drugih sportskih klubova samorazumljivo. Pa nam sada očito tek slijedi stvarni rad i odluka Nadzornog odbora Hajduka, skupine ozbiljnih ljudi s respektabilnim iskustvom upravo u korporativnom upravljanju.

Do tada će klub voditi preostalih dvoje članova njegove uprave - što je još jedan plus iz Jakobušićeva mandata jer je u prethodnim sličnim situacijama Hajduk ostajao doslovno obezglavljen - pa zapravo nije jasno čemu drama i medijsko histeriziranje, preveliko čak i za Hajduk, koji je, znamo, magnet za klikove i emocionalni centar hrvatskog svemira, i u pozitivnom i u negativnom aspektu.

Otišao je predsjednik kluba koji iza sebe ima vrlo pozitivan, ali surovom rezultatskom provjerom na koncu ipak neuspješan mandat. Doći će, vjerujemo, i od njega netko bolji.

Kao u svim slučajevima dosad.