Naime, London je postao omiljeno utočište brojnih bogatuna iz cijelog svijeta (prema Forbesu je treći na svijetu po broju milijardera, ima ih 41, nakon Moskve, 79, i New Yorka, 59). No dok su ranije stotine milijuna funti za stanove i kuće bez problema iskeširali arapski naftni magnati kojima je u tom gradu bilo ugodnije nego pod žarkim suncem domovine, sada se klijentela promijenila.

Sve je više nouveau riche koji dolaze iz istočne Europe (dovoljno se samo sjetiti Romana Abramoviča koji milijune kojih se dokopao tijekom tranzicije u Rusiji sada nemilice troši na jahte, kuće i igrače Chelseaja), a nakon nemira koje je izazvalo Arapsko proljeće i iz sjeverne se Afrike pribježište traži u glavnom gradu Ujedinjenog Kraljevstva (u ovom trenutku pripadnici više od 100 nacionalnosti svoj imetak troše u Londonu).

No tu nastaje problem koji muči našeg junaka s početka priče. Naime, ti bogataši dolaze iz sasvim drugog socijalnog okruženja. Problem ipak nije društvena etiketa, to se dade brzo naučiti, već osjećaj nesigurnosti. Mnogi od njih često u London dolaze da sačuvaju živu glavu (recimo ruski bogataš, bivši oligarh Boris Berezovski koji je dao petama vjetra kad se posvadio sa stalnim ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom) pa se žele dobro osigurati kako im netko ne bi prebrzo skratio uživanje u plodovima njihova (ne)rada. A za to ima dobrih primjera, recimo bivši ruski špijun Aleksandar Litvinenko kojeg su Rusi 2009. godine otrovali radioaktivnim plutonijem ili jedan bankar na kojeg je proljetos ispaljeno pet metaka, ali je preživio. Nije dakle lako biti bogat.

Drugi pak sa sobom donose osjećaj nesigurnosti i ne mogu ga se naprosto riješiti. I tako je u Londonu, osim tržišta nekretnina, koje svih ovih godina nije znalo da na svijetu postoji neka kriza, počelo iznenada rasti i tržište osobne zaštite i sigurnosti doma.

Jer, kako kaže Berezovski, London je najsigurnije mjesto za zaštitu od kremaljskih bandita i ruskih međunarodnih kriminalaca, ali to ne znači da vas se i ondje neće dočepati. I tako je sada najnormalnije u ponudi stanova i kuća navesti koliko u nekretnini ima soba za paniku (potpuno sigurna soba koja se zatvara iznutra i u koju se ukućani uvuku ako netko provali u stan, a zatim jave službama sigurnosti da ih spase).

Takve nove klijente manje zanima dizajn zavjesa - puno im je važnije da su prozori neprobojni za metke - i takve se nekretnine brže i bolje prodaju. Ako još ima i ugrađen sef s priručnim oružjem za obranu, utoliko bolje (najtraženiji je onaj s 24 oruđa i pripadajućim streljivom). Jasno, pitanje zatvorenog sustava kamera sada se podrazumijeva, kao i nekad klimatizacijski uređaj. A sve su traženija, ističu ljudi s tržišta, i vrata (ne samo ulazna) otporna na napad automatskim oružjem većeg kalibra.

No sve je to ipak za one bez ukusa, jer pravi majstori sada traže da im se u sobe ugradi naprava koja proizvodi 'sigurnosnu maglu' (to se do sada najviše koristilo u muzejima). Kad nepozvan gost noću uđe u kuću (ako dakle preskoči zid, izbjegne kamere i vjerojatno puštene pse, pa zatim razbije alarmni sustav koji drži kuću čvrsto zatvorenom), dakle kad konačno uđe u sobu, odmah aktivira napravu koja u nekoliko sekundi ispusti maglu i tako ga dezorijentira. Ako vlasnik do tada dođe do sefa s oružjem, onda ga vjerojatno i upuca. Ili on ili njegovi tjelesni čuvari. Jer oni su ipak i dalje najbolja roba. Naime kuću možeš zaštititi, ali moraš katkada izaći iz zgrade, a onda ovisiš o bodyguardu. A da je prije svega riječ o vrlo unosnom poslu, govore sljedeći podaci: jedna sigurnosna tvrtka je svoj prihod u godinu dana s 3,8 milijuna funti podigla na 10,1 milijun. Pa vi sad vidite.