Liberté, egalité, fraternité. Solidarnošč. Pravda za sve! Živio Veliki Oktobar! Znajte, Ljubin grob neće pasti dok je živih proletera! Naprijed! Za mnom! Hrvatska!

Ljudi moji, koliko je hulja otimalo časne barjake, pa je tako antifašizam i floskula i naravno da je floskula i antitotalitarizam.

Čim netko srčano brani svoj mjesečni prihod, ja u njima ne vidim više proletere s Ljubina groba, nego skupinu koja brani stečene privilegije, ne skandalizira me, ali niti ne fascinira.

Podsjećaju me na lik iz romana Dubravke Ugrešić. U 'Štefici Cvek...' prepričava kako je socijalistički direktor objasnio čistačici zašto je on, a ne ona dobila društveni stan a prva je na listi: 'Ne smeta tebe što sam ja uzeo stan, nego zvijezda ova što sjaji na čelu, zvijezda ova što sjaji, to tebe i tvoje kritizere smeta.'

Očigledno je stvar u percepciji. Za moju kćer tinejdžerku odraslu u frankofonskoj kulturi u Belgiji, 'fašisti' su pristalice slobodnog tržišta. Za Zorana Milanovića, fašisti su bili oni koji su mu trebali pomoći da se obrani od strahovito loše reakcije na lex Perković. Uvidjevši da je antifašizam – ako ga razumijemo kao otpor inherentnom zlu holokausta – sam temelj Europske unije širom cijelog etabliranog političkog spektra, on je, da bi popravio štetu i zadobio političke poene kao borca protiv fašizma i ustaštva, a nema tko nije za ustaše čuo, uveo duboka i štetna raslojavanja.

Kako i on zaziva antifašizam, predlažem da se u proračunu uvede stavka Tač, i da bivši premijer u tom restoranu ima otvoren račun za ručak i buteljke. Valjda i on ima neko pravo je li viknuo magičnu riječ ili nije?

Tko je zapravo Hasanbegović i zašto ga napadaju?

Ne mogu, dakle, povjerovati da je ova histerija oko Hasanbegovića napad na imanentno, habitualno zlo koje je bila NDH. Isto tako, ne mogu ozbiljno shvatiti padanje u nesvijest da su slinavci od 20 godina bili žrtve idolatrije, kao da je sama tadašnja stvarnost, u ratu devedesetih, nudila lepezu kritičkih mogućnosti otklona od zla? Nije. Sjena NDH je lebdjela u retorici, i trebalo se probijati na pravu stranu.

Ne znam tko nije tada bio zaražen virusom. Bio je rat, a rat je destrukcija, mračno tutnjanje. Ovo općenito zgražanje nad tim, kao da smo svi cijeli život proveli u alternativno ljevičarskim klubovima Berlina, kao da nismo bili ovdje i kao da nas nije treslo kao Frankensteinovog monstruma kad su mu pustili struju u glavu, nije fer.

Tih par godina imala sam sreću da sam vodila dugačke razgovore sa Slavkom Goldsteinom i Zvonkom Ivankovićem Vontom. Uz njih, moja se egzegeza društva učvrstila, pa sam i tada i sada na pozicijama da je antifašizam rad hegelovskog apsoluta u svom povijesnom putu, a fašizam i njegova hrvatska inačica ustaštvo, najgori povijesni pad ne samo u narodu u kojem sam bačena da se rodim, nego europske povijesti, pa i ljudskosti.

Za vrijeme suđenja na Haškom sudu, kad se velika društvena debata ramificirala od Bruxellesa i Haaga preko hrvatskih medija do nedjeljnih ručkova, i kad smo si priznavali i zločine nad Srbima, preko toga, naše kolektivno nesvjesno vodilo je paralelno i debatu o Jasenovcu. Nema uopće potrebe da ustaštvo zovemo drugom riječju osim Jasenovac, kad se baš demonstrirala njegova suština.

Kako me polemika oko Zlatka Hasanbegovića jako zainteresirala, pažljivo sam pratila i napade te pročitala ili poslušala sve što je pisao ili govorio a da je dostupno na internetu. Samo za jednu povijesnu ličnost, De Gaullea, čula sam da se izrazio pozitivno. Na mom fejsu otvorena je vrlo zanimljiva debata.

Identificiram ga kao osobu na krajnjem desnom dijelu političkog demokratskog spektra. Da je zastupnik u Europskom parlamentu, bio bi, mislim, ideološki na desnom krilu EPP-a, ali od njega do krajnje desnice u Europskom parlamentu, koja je također politički reprezentirana, ima još tri dana jahanja. Mogu elaborirati, ako me pitate, ali sad bih se vratila Hrvatskoj.

Zlatko Hasanbegović rekao je da ne gleda na fašizam i antifašizam kao na ontološke pojmove dobra i zla, nego kao na povijesne procese. To je ideološka novost u hrvatskoj političkoj areni. Pitam se, s nekim prijateljima, ako ovaj skandal spadne, hoće li ministar kulture biti neka vrst ideologa HDZ-a, ili on to već jest. I ako da, što on zastupa?

Iako ga na tu poziciju nije doveo njegov istraživački rad, ipak, pokušat ću prenijeti što sam shvatila iz njegovih nastupa, kako on razumije Drugi svjetski rat. Dakle, konstatirao je da su rubni dijelovi Europe, gdje je bila i Kraljevina Jugoslavija bili po strani velikog europskog rata ideja, pa da se i sam karakter rata ovdje razlikovao. To ga je misaono dovelo do toga da Komunističku partiju Jugoslavije razumije kao ideološku sljedbu koja je kidnapirala građanski razvoj društva koji bi se inače dogodio i 'pod krinkom antifašizma' provodila političke ciljeve koji su potpadali pod ideologiju staljinizma. Period od 1945. do rata devedesetih vidi kao nastavak te ideologije, i smatra da se takva totalitaristička paradigma fašizma i komunizma razbila tek stvaranjem suvremene Hrvatske (paralelno to misli i za Bosnu i Hercegovinu).

Pošto je sad nedavno rekao ono što nije bilo posve jasno, a to je da smatra da je ustaštvo bilo najgori pad, pretpostavljam da je njegov stav prema dvama totalitarizmima plague on both your houses, ili 'neka kuga satre obje vaše kuće'.

To znači da antitotalitarizam o kojem govori on i predsjednik HDZ-a Karamarko, također ne bi trebao biti floskula. U biti, bi trebalo biti skidanje lakirovke s oba režima.

Pravi je test - Jasenovac

Da podignem na općenitiju razinu, i na osnovi signala koje su davali predsjednik stranke i mogući novi ideolog, sad su vlast dobili tradicionalisti i nacionalisti, skupina koja smatra da su kao Hrvati bili imanentno zakinuti u povijesnom razvoju i da lakirovka s njihovih političkih protivnika još nije spala.

Ta, nakon izbora ponovo dominantna skupina, u opasnosti je da ne smatra sebe za novu normalnost, za jedinu normalnost. Jedan od naših najboljih pravnika upozorio me je da baš moraju paziti da oni koji su izgubili bitku ne budu isključeni.

Naime, ako sam dobro razumjela Zlatka Hasanbegovića kad je rekao da tek demokratsku Hrvatsku smatra slobodnom zemljom, onda bi to razbijanje stare paradigme trebalo značiti i prostor širenja novih sloboda. Hasanbegović je preko svog političkog djelovanja davao do znanja da shvaća kakav je bio položaj manjina. Sad to treba primijeniti tako da nova paradigma, ako će je biti, vrijedi za sve. Više sloboda za sve. Prekid opresija nad manjinom trebao bi se odvijati kroz jednakost.

Konkretno, ako su Novosti našle kompromitirajuću fotografiju u NSB-u, onda su Novosti pokazale da znaju što je novinarstvo i zaslužile su dotacije, ako govorimo o neprofitnim medijima. Naravno da na živoj sceni moraju postojati svi, i zgubidani, i boemi, i agitatori, i propali umjetnici, to je sve šareno društvo koje je sam začin života. Ali, iako osobno nikad neću otvoriti taj medij, trebaju imati glas i oni oko Željke Markić. Bilo koja da je skupina na vlasti, mora dati prostora onima drugima. Pravda za sve. To bi mogla biti nova paradigma, jer se ne radi o tome da se uvijek grabe privilegije.

Ali važnije od antiprofitnih medija jest baš to razbijanje paradigme. Razumijemo i prihvaćamo da su žrtve Bleiburga bile omalovažavane. Jedan od razloga za to jest da SDP nije još napravio svoj autodafe oko žrtava jugoslavenskog perioda. Dobro, to se stvarno nije moglo očekivati od Zorana Milanovića, Zmajlovića, Marasa, Hajdaša i sličnih. Ali u SDP-u ima onih koji su sigurno svjesni da je to na dnevnom redu i koji taj posao mogu obaviti.

Ali dok se to radi jednom rukom, drugom rukom mora se još više nego dosad, uzdići Jasenovac kao mjesto pijeteta. Iako je skoro cijela Europa kompromitirana zločinom holokausta, a naš rubni dio, u Drugom svjetskom ratu, dodatno još i genocidom nad Srbima u Jasenovcu, i iako živimo u Europi u epohi u kojoj se ta lekcija zaboravlja, apsurdno zaboravlja baš sada kad treba, baš zato trebamo napraviti dodatan napor. Nije stvar u tome da imamo dvije floskule, nego dva sadržaja.

Uostalom, taj najvažniji posao, određivanja prostora sloboda, i otklanjanje sumnji, treba napraviti Tomo Karamarko, jasno i nedvosmisleno, tako da naredne četiri godine ne provedemo u ovom natezanju, nego u pravoj društvenoj debati.