Koji je četvrti najbrojniji klub zastupnika u aktualnom sazivu Hrvatskog sabora? Prva tri nije se teško sjetiti. To su klubovi zastupnika SDP-a kao vodeće stranke vladajuće Kukuriku koalicije, zatim najjače oporbene stranke HDZ-a te HNS-a kao strateškog partnera vladajućih socijaldemokrata. Iako klubovi zastupnika HDSSB-a sa sedam, odnosno Hrvatskih laburista sa šest članova po brojnosti mogu predstavljati jezičac na vagi u mnogobrojnim budućim parlamentarnim glasovanjima i osiguravanjima kvoruma, jedan drugi klub zastupnika već treći izborni ciklus zaredom i po broju i po važnosti zauzima posebno mjesto. To je klub zastupnika nacionalnih manjina čijih osam članova čini 5,3 posto ukupnog broja saborskih zastupnika. Mada Kukuriku koalicija sa svojih 80 zastupničkih mjesta zasad nema problema u održavanju saborske većine, podrška osam zastupnika nacionalnih manjina sigurno joj nije nevažna. O tome svjedoče i funkcije koje su pojedini zastupnici manjina dobili u saborskim radnim tijelima.

Poglavito članovi SDSS-a koji je također već treći izborni ciklus zaredom osvojio sva tri saborska mandata u XII. izbornoj jedinici namijenjena srpskoj nacionalnoj manjini. I dok je SDSS-ov sadašnji status 'niti vladajući niti oporbeni', stranka Vojislava Stanimirovića i Milorada Pupovca u prethodna je dva saziva Sabora bila dio HDZ-ove parlamentarne većine, a od 2007. do 2011. imala je i potpredsjedničko mjesto u vladama Ive Sanadera i Jadranke Kosor. Premda je u ovom slučaju u prvom redu bila riječ o načelnom političkom dogovoru koji je podjednako koristio HDZ-u i SDSS-u, jasno je da će u konfiguraciji hrvatskog parlamenta kao temelju za formiranje vladine većine osam zastupnika nacionalnih manjina, od kojih su tri zastupnika srpske nacionalne manjine, uvijek imati nezaobilazno mjesto. Pri formiranju HDZ-ovih koalicijskih vlada 2003. i 2007. ovi su zastupnici djelovali kao pivot odlučujuće utječući na formiranje natpolovične većine u Hrvatskom saboru. Nema dvojbe da bi se isto dogodilo i nakon parlamentarnih izbora u prosincu 2011. da je Kukuriku koalicija ostala 'kraća' za četiri mandata. S obzirom na hrvatski izborni i stranački sustav, klub zastupnika nacionalnih manjina i dalje će biti bitan akter, poglavito u uvjetima tijesnih izbornih rezultata poput onih 2007.

Polemika između predsjednika Republike Ive Josipovića i potpredsjednika SDSS-a Milorada Pupovca jednim je dijelom skrenula pozornost i na način izbora zastupnika nacionalnih manjina. I dok jedni tvrde da model njihova sadašnjeg izbora u saborske klupe ne treba mijenjati, drugi su predložili da bi trebalo promijeniti tj. suziti broj pitanja o kojima unutar ovlasti Hrvatskog sabora mogu odlučivati zastupnici manjina. Konkretno, postoji mišljenje da bi zastupnici nacionalnih manjina trebali odlučivati samo o pitanjima koja se na različite načine tiču prava nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj. Potonje će mišljenje teško dobiti širu podršku, dok postojeći izborni model kada su posrijedi zastupnici nacionalnih manjina zahtijeva barem sadržajniju raspravu.

Dovoljno se sjetiti situacije s prošlih parlamentarnih izbora na kojima Furio Radin kao kandidat u XII. izbornoj jedinici u kojoj se bira i zastupnik talijanske nacionalne manjine nije imao protukandidata te je sukladno zakonskom rješenju mogao pobijediti i sa samo jednim jedinim, vlastitim glasom. Ili pak činjenice da su zastupniku austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske nacionalne manjine Veljku Kajtaziju za pobjedu trebala samo 863 glasa. S druge strane, u prvih deset izbornih jedinica u prosjeku je trebalo dobiti 17.002 glasa da bi se postalo saborskim zastupnikom. Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja koja u svom izbornom zakonodavstvu sukladno Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina, unaprijed osigurava određeni broj parlamentarnih mjesta za zastupnike nacionalnih manjina. Pritom je jedina u svijetu koja za baš sve svoje nacionalne manjine taksativno navedene u izvorišnim osnovama Ustava ima posebnu izbornu jedinicu, odnosno njezine multinacionalne podjedinice. Uz tri mandata za srpsku nacionalnu manjinu, u XII. izbornoj jedinici bira se i jedan zastupnik talijanske nacionalne manjine, jedan mađarske nacionalne manjine, jedan zastupnik češke i slovačke nacionalne manjine te po jedan zajednički zastupnik albanske, bošnjačke, crnogorske, makedonske i slovenske nacionalne manjine, odnosno dvanaest nacionalnih manjina koje zastupa spomenuti zastupnik Veljko Kajtazi. Riječ je o ukupno dvadeset i dvije nacionalne manjine koje imaju pravo na zastupljenost u Hrvatskom saboru. Neke samostalno, neke zajednički.

To, uostalom, određuje Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina koji detaljnije normira da pripadnici nacionalnih manjina biraju najmanje pet, a najviše osam svojih zastupnika u posebnim izbornim jedinicama, i to u skladu sa zakonom. S obzirom da je, prema Ustavnom zakonu, pripadnika srpske nacionalne manjine u ukupnom stanovništvu Republike Hrvatske više od 1,5 posto, Srbima se jamči najmanje jedno, a najviše tri zastupnička mjesta. Pripadnici nacionalnih manjina koji u ukupnom stanovništvu sudjeluju s manje od 1,5 posto stanovnika imaju pravo izabrati najmanje četiri zastupnika, dok im je hrvatski ustavotvorac omogućio izbor i petog zastupnika, čime je zakonska mogućnost realizirana ekstenzivno tj. u Hrvatski sabor bira se maksimalnih osam zastupnika nacionalnih manjina. Taj se broj (i model) od 1992. i prvih višestranačkih demokratskih izbora u samostalnoj Hrvatskoj do danas mijenjao nekoliko puta ustalivši se tek od izbora 2003. Modelski, zastupnici nacionalnih manjina biraju se relativnom većinom u posebnoj višedijelnoj XII. izbornoj jedinici.

I dok su zastupnici srpske nacionalne manjine već godinama članovi jedne te iste političke stranke, među zastupnicima ostalih nacionalnih manjina ima i nezavisnih kandidata i članova različitih stranaka. Tako je Veljka Kajtazija predložila Kukuriku koalicija, dok je, primjerice, predsjednik kluba zastupnika nacionalnih manjina Nedžad Hodžić na izborima bio kandidat Bošnjačke demokratske stranke Hrvatske. S obzirom na većinski izborni sustav u pitanju su pojedinačne kandidature, a ne listovne kao npr. u Srbiji u čijoj Narodnoj skupštini nacionalne manjine zastupaju kandidati s lista koje na izborima ne moraju prijeći zakonski prag od najmanje 5 posto glasova već je dovoljno da prijeđu znatno niži prirodni prag koji je na ovogodišnjim izborima prešlo pet manjinskih lista, među njima i Koalicija Albanaca Preševske doline sa samo 0,34 posto glasova. Model sličan Hrvatskoj ima Slovenija čiji se zastupnici talijanske i mađarske nacionalne manjine biraju također relativnom većinom u posebnim jedinicama.

Zasad se promjena ovakvog izbora zastupnika nacionalnih manjina u Hrvatski sabor čini malo vjerojatnom. Rješenje na tragu premijskog izbornog sustava kojim su u prethodnom sazivu Sabora HDZ i SDSS pokušali učvrstiti položaj SDSS-a u međuvremenu je odbačeno. O često spominjanom dvostrukom pravu glasa za pripadnike nacionalnih manjina, zatim o eventualnom razmjernom modelu s listama kada su u pitanju tri zastupnička mjesta namijenjena srpskoj nacionalnoj manjini te o obvezi najmanje dviju pravovaljanih kandidatura za sve ostale nacionalne manjine zasigurno će se još raspravljati. Sve više kako se budu približavali novi parlamentarni izbori. U Hrvatskoj je trenutačno registrirano više političkih stranaka s manjinskim predznakom. Uz najeksponiraniji SDSS, to su i Partija podunavskih Srba, Demokratska partija Srba, Nova srpska stranka i Srpska narodna stranka ispred srpske nacionalne manjine, zatim Stranka Roma Hrvatske, Hrvatska romska demokratska stranka i Sabor hrvatskih Roma ispred romske nacionalne manjine te Bošnjačka demokratska stranka Hrvatske i Stranka demokratske akcije Hrvatske koje su na prosinačkim izborima 2011. međusobno zamijenile status parlamentarne i izvanparlamentarne stranke natječući se za mandat zastupnika bošnjačke nacionalne manjine. K tome, uvijek se postavlja i pitanje zašto se za zastupnike nacionalnih manjina ne bi natjecale sve stranke koje to žele, a ne isključivo stranke i udruge nacionalnih manjina.

Nema sumnje da će se neke od njih pojaviti i na predstojećim lokalnim izborima jer Ustavni zakon pripadnicima nacionalnih manjina jamči pravo na zastupljenost i u predstavničkim tijelima jedinica lokalne (gradovi i općine) i regionalne (županije i Grad Zagreb) samouprave u kojima oni čine najmanje pet posto stanovništva. Već su prethodni lokalni izbori pokazali da su vijećnici iz redova nacionalnih manjina često bili ključni za formiranje većine kada se broj članova pojedinih predstavničkih tijela povećavao upravo za broj vijećnika nacionalnih manjina kako bi se osiguralo navedeno zakonsko jamstvo. Ili kada su se u tom cilju organizirali i dopunski izbori. O tome već sada trebaju razmišljati političke stranke i koalicije u onim općinama, gradovima i županijama u kojima bi vijećnici nacionalnih manjina mogli donijeti prevagu.

Zato aktualne polemike nisu samo nacionalnog, već itekako lokalnog i regionalnog karaktera.