I kao da to nije bilo dosta, ovih dana joj je u krilo pao cijeli jedan milijunski grad. Poput nesretne Jadranke Kosor, koja je Hrvatsku dobila na Sanaderovoj lutriji, Švaljek je od svog gazde zgrabila Zagreb. I proračun od milijardu eura godišnje.

Za doktoricu ekonomskih znanosti i dugogodišnju šeficu u Ekonomskom institutu, instituciji koja se u šest recesijskih godina općenito pokazala poprilično beskorisnom, to je vjerojatno najveći izazov u životu - iako bi u stručnom smislu vjerojatno bilo zahtjevnije uhvatiti se kakvog brodogradilišta ili Imunološkog zavoda, dakle sustava kojem lova ipak ne pada svaki dan s neba. U blagajni glavnog grada, naime, situacija je dosta komotnija: manje zahvaljujući stopi prireza od 18 posto, a više uz pomoć frankenštajnovskog državnog uređenja i bezobraznog pravila po kojemu se porez na dohodak uplaćuje po mjestu sjedišta tvrtke, umjesto po prebivalištu radnika koji taj isti dohodak ostvaruje. Pa Zagreb danas ima više para od svih ostalih gradova i općina u Hrvatskoj zajedno.

Uglavnom, Švaljek se u posljednjih godinu i kusur dana motala oko Milana Bandića i iako nitko pouzdano ne zna reći što je točno radila, sasvim sigurno je vidjela dovoljno da bi shvatila modus operandi kuma hrvatske metropole. I ne, ne mislimo pritom na još uvijek navodnu marčapiju, navodno pogodovanje i navodni kriminal - prije kandidature za dogradonačelnicu vjerojatno je osobno odvagnula u dvojbi je li 'tata' toliko opasan da mu se godinama lažno pakuje ili toliko sposoban da ga nikada neće uhvatiti. Ne, Švaljek je u praksi vidjela kako funkcionira taj bizarni novohrvatski model vladanja, nekakav zaglupljujući klijentelizam - koji bi se valjda najbolje mogao opisati kao sušta suprotnost široko slavljenom prosvijećenom apsolutizmu. U Bandićevoj eri, naime, kao i u sličnim slučajevima lokalnih knezova i šerifa, sustav ne radi ništa, a gradonačelnik sve: uvodi kanalizaciju, krpa rupe na cesti, upisuje dijete u vrtić, skuplja smeće i sadi cvijeće. Samo što ovaj, kažemo, ima novca napretek, pa je stvorio imidž superheroja. A posao mu se često svodi tek na beskrajno potpisivanje sitnih donacija, malih potkupljivanja i sistematskog osiguravanja lojalnosti na najnižem nivou. On pljune dvadesetak tisuća kuna, cijela jedna udruga zadovoljna. I tako u beskraj.

Vršiteljicu dužnosti gradonačelnice Zagreba sudbina je lansirala u fotelju baš u nezgodno doba sastavljanja proračuna za iduću godinu, kada će se na jednom mjestu i u jednom dokumentu vrlo plastično moći vidjeti je li ona tek tehnički odrađivač posla, autopilot koji će premostiti vrijeme odsutnosti glavnog kuma i skrpati posljedice obezglavljenosti. Ili će možda doživjeti kakav kreativni proplamsaj i barem načeti Bandićevu klijentelističku kulu.
Znamo, zvuči nevjerojatno, ali u strahu od hapšenja oči su uvijek nešto veće. I valjda nema boljeg stres testa za Sandru Švaljek od sporta, te omiljene igračke zagrebačkog velmože koji trenutno krati dane brojeći zvijezde kroz zatvorske rešetke. Baš na tom polju utamničeni gradonačelnik pošteno se razigrao posljednjih nekoliko mandata, dobro procijenivši da za relativno sitne pare može dobiti zvučan rezultat i dobru reklamu: valjda nema discipline u kojoj prvak države ne dolazi iz metropole, što se već počelo doživljavati kao prirodno stanje stvari. Jer, naravno, brojke su tu itekako važne: ono što Bandić ulupa samo u sport, dovoljno je cijelom Splitu za preživjeti punih pola godine. O ostalim siromašnijim gradovima da ne govorimo.

A usput je, jel'te, dobro utovio vojsku vrhunskih sportaša i sportskih anonimaca ili prirepaka, cijelu hordu zvučnih imena koja su hranila njegov ego i gradski imidž, a kod običnog puka stvarala iluziju o glavnom gradu kao balkanskoj Barceloni. A uvijek su tu kad ih zatreba. Recimo, kad ga uhapse.
I tako je nastao fenomen zagrebačke sportske dominacije, odnosno klubova koji su godinama koristili financijsku prevlast kako bi sustavno i temeljito slomili ama baš svu konkurenciju u državi - bio to metkovski rukomet, zadarska košarka ili splitski nogomet. Polako su Bandićevim parama otimali talente, preuzimali državne sportske saveze, ovladavali organizacijama i umrežavali se sa sucima, sve dok konkurencija nije pala na koljena. I dok im bez konkurencije nije ostao tek lažni privid moći i veličine, koji bi se najčešće otopio već s prelaskom Bregane ili nailaskom prvih jesenjih dana i ozbiljnijih europskih protivnika. Kod kuće gladac, u inozemstvu jadac - to je bio moto sportske politike koju su Zagrepčani plaćali kroz stotine milijuna kuna javnog novca, bilo da se radi o Ciboni i njenim beskrajnim sanacijama i mutnim razmjenama poslovnih prostora, bilo o vaterpolistima Mladosti i vječnom ulijevanju novca ili najnovijim oprostima dugova, bilo o Dinamu...

Ah, da: Dinamo. Igračka od koje se Milan Bandić uvijek nekako nastojao javno distancirati, dok je mimo ionako nezainteresirane javnosti u nju ulijevao vreće para i pomagao stvoriti čudovišni klub bez ičega osim karikaturalnog izvršnog predsjednika i njegove sumnjive piramide moći, koja je očito toliko čista i dobro složena da istražitelji do nje nemaju potrebu nikada dolutati. Brojke su jasne: Zagreb je od 2006. godine do danas u Dinamo ulupao točno 245 milijuna kuna. Donedavno je to radio lopatama, ofrlje: nešto preko Holdinga, nešto preko Turističke zajednice, a iz gradske blagajne proslijedio bi par desetaka milijuna kuna ako bi zatrebalo. Kad se malo digla frka, papiri su bolje složeni - pa sada službeno izdvaja između 20 i 25 milijuna kuna godišnje, pravdajući to potrebama klupske škole i stadiona Maksimir. U što čak možemo i povjerovati, iako bi namjenski gradski novac samo iz ovog perioda bio dovoljan da Zagreb dobije pristojan novi stadion primjeren Dinamovim potrebama i ambicijama, a ne urbanističko strašilo u šumi, već na prvi pogled dvojbeno sigurno za posjetitelje. Kojih ondje ionako nema, što privremena gradonačelnica sigurno zna.

Jednako kao što doktorica ekonomije njezina kalibra sigurno zna izračunati isplativost milijunskih ulaganja u klub koji po svim parametrima - od sportskih do civilizacijskih - izvan granica Hrvatske Zagreb više sramoti nego što ga promovira. Kakav je tu omjer uloženog i dobivenog, vjerojatno bi se zapitala Sandra Švaljek s Ekonomskog instituta, čak i ako ne bi ulazila u sferu logike i činjenicu da se gradskim novcem financira institucionalno okupirana udruga građana, u kojoj su ideje Mamićeve, a benzin zagrebački. I kakva je uopće uloga projekta ovakvog Dinama, bogataša u luđačkoj košulji, ako ni samim građanima on više nema smisla? Ako su jedni od njega digli ruke, drugi se ustrajno bore za njegovo oslobođenje, a oni najžešći su čak morali osnovati svoj vlastiti, pravi narodni (malonogometni) Dinamo?

Puno upitnika se vjerojatno roji u mnogim glavama, odgovor ćemo saznati već po proračunu s kojim će glavni grad ući u 2015. godinu. Pravo pitanje nije hoće li se očistiti snijeg s ulica, hoće li tramvaji voziti i hoće li se izgraditi par stotina metara kakve ceste - jer uz milijardu eura direktnih i milijardu eura posrednih sredstava na raspolaganju, to je naprosto bedasta dilema, jednaka onoj hoće li sunce sutradan izaći na istoku. Ne, treba vidjeti hoće li Švaljek barem djelomično i simbolično raskrstiti s praksom uhapšenog šefa. I hoće li - recimo, baš na slučaju Dinama - biti razumna doktorica znanosti ili tek nastavak Bandića drugim sredstvima?

Remetinec baš i nije prikladno mjesto za primanje instrukcija, barem to pouzdano znamo.