Dalmacija, regija koja usprkos slici tradicionalne i do zla boga konzervativne i desničarske sredine, vječito eksperimentira i proizvodi nove izborne zanimljivosti, prije godinu dana krenula je u projekt lansiranja svojih nezavisnih snaga prema Saboru. Izgledalo je gotovo idilično: u desecima manjih gradova i općina najednom su se stale rađati nove i neokaljane (ne)političke opcije, mahom kao reakcija na višegodišnje divljanje HDZ-ovih šerifa koji su krčmili javne pare i potpuno otvoreno se izrugivali s vlastitim sugrađanima.

Od Metkovića do Primoštena, od Omiša do Sinja i od Vrgorca do malenog Zagvozda: na sve strane izvirivali su novi, mladi i pristojni ljudi čija je sama pojava djelovala kao osvježenje u odnosu na okoštale strukture i poprilično razdebljane, bahate načelnike kojima je vrhunac kreativnosti bio do krajnjih granica napuhati troškove reprezentacije. Izgledalo je to dosta zanimljivo, a prvi konkretni koraci svugdje su bez iznimke išli u istom pravcu fiskalne konsolidacije, rezanja troškova, saniranja nevjerojatnih dugova i, ukratko, čišćenja zatečenog smeća.

Pa je izgledalo logično i razumno da će se u jednom trenutku raštrkane glavice ujediniti i državi, u kojoj je mantra svi-su-oni-isti u tom trenutku bila na vrhuncu popularnosti, ponuditi nekakvu pristojnu alternativu.
Koliko je cijela priča Mosta nezavisnih lista bila idealistična, a koliko programirana - i koliko su uopće njihovi lokalni uspjesi stvarni, a koliko plod spleta okolnosti i hrpetine besplatnog medijskog promoviranja - ostaje da se, po onoj otrcanoj frazetini, vidi u budućnosti. Danas, međutim, znamo barem jednu provjerenu činjenicu: ostatak Hrvatske ima zahvaliti Dalmaciji na razdrmavanju političke scene i na inicijalnoj kapsuli koja je se aktivirala sve do krajnjeg istoka, sjevera i zapada zemlje. Kakvim god se taj eksperiment na koncu pokazao.

Nismo Zagrepčani, pa da do smrti zaokružujemo Milana Bandića: ovdje na jugu skloni smo šaranju. U Splitu su, recimo, lokalni poduzetnici okupljeni u Listi Veloga Mista, još prije deset godina imali jedan mandat na vlasti, pa smo birali mačka navodno većeg kalibra koji ih je posprdno opisivao kao kokošare, pa smo se vratili puni krug unatrag i dali povjerenje običnom partijskom aparatčiku koji, nesretnik, ovih dana umišlja da i on može postati neki novi bandić

Na jugu to ne prolazi, samo nam je mijena stalna.

Konstanta su još samo neobični likovi koje ustrajno guramo na nacionalnu scenu, od Dujomira Marasovića i Željka Keruma u prošlom do, recimo, Stipe Petrine u ovom mandatu. Moguće da u Zagreb lansiramo i notornog filoustašu Luku Podruga, čisto da vidite tko nas ovdje zabavlja već desetljećima.

Doduše, imamo mi i nešto ozbiljnijih incidenata, poput stranke Pametno koja je, konsenzusom upućenih, na ovim izborima ponudila najbolji program. Nisu se baš nešto proslavili, što ne znači da neće: a onda kad ih mi ovdje na jugu sažvačemo, ostatak države vjerojatno će tek doći u svoju fazu 'minus jedan' - odnosno spoznati da 'onaj koji zna za sebe, zna i za državu' možda i nije baš najmudriji izbor...