Samo nekoliko trenutaka prije BBC-jeva novinara nazvali su me iz ureda i rekli da hitno dođem na posao jer je Oluja – tjednima najavljivana u medijskim i političkim krugovima - započela. BBC je od glasnogovornice UN-ove agencije za izbjeglice želio čuti samo jedno: provode li Hrvati, vraćajući svoj teritorij, etničko čišćenje? U trenutku odgovaranja na BBC-jevo pitanje doista nisam slutila da će ta tema zapravo biti jedna od ključnih u mirnodopskoj Hrvatskoj, jedna od najvažnijih za suđenja u Haagu.

Moj je odgovor bio 'by the book', u skladu s pravilima UNHCR-a, a glasio je da koliko naši djelatnici na terenu vide, za sada je riječ o odlasku ljudi zbog ratnog djelovanja, što je klasična definicija za 'obične' izbjeglice… Naravno, Visoki komesarijat Ujedinjenih naroda nije se bavio razlozima rata, eventualnim političkim ili vojnim dogovorima, a ni prirodama vlasti u državama bivše Jugoslavije koje su sve odreda poticale etničku čistoću, odnosno nacionalni monolitizam s prirodnim rezultatom da se nigdje ne može živjeti u miru i sigurnosti, a pritom biti u statusu manjine.

Inače, UNHCR je sjajno funkcionirao kao humanitarna agencija u bivšoj Jugoslaviji – štitio je i pomagao izbjeglicama u cijeloj regiji, hranio Sarajevo i enklave u istočnoj Bosni, pomagao prognanicima – ali nitko nije bio ni zadovoljan, a kamoli zahvalan. Upravo obratno, hrvatski mediji su na sve što je imalo veze s UN-om gledali jedino kao na zapreku vojnom rješenju, a građani kojima smo pomogli i koji su bili zahvalni, ionako nisu imali istinsko pravo glasa - tko je njih išta u novim ratnim demokracijama doista i pitao? Humanitarna pomoć unisono se smatrala sramotnom zamjenom za političko i vojno rješenje – kako u Hrvatskoj, tako i u dijelovima BiH koji nisu bili pod kontrolom bosanskih Srba. Pa i djelatnicima UNHCR-a i ostalih humanitarnih agencija, premda to nikada javno ne bi priznali, bilo je sasvim jasno da će u jednom trenutku doći do vojnog rješenja, nakon što svi politički pokušaji završe u slijepoj ulici.

I doista, isprva se činilo da će Oluja osloboditi hrvatski teritorij, a da ćemo se svi suočiti 'samo' sa žalosnim, ali uobičajenim posljedicama ratnih djelovanja – izbjeglicama koje će godinama trebati vraćati njihovim kućama, brizi za građane srpske nacionalnosti koji su ostali u svojim domovima, kako bi bili sigurni a njihova prava poštivana, a potom i mirnodopskoj obnovi međunacionalnih odnosa i ekonomskoj održivosti tog najslabije razvijenog hrvatskog teritorija. No ubrzo smo u UNHCR-u s terena počeli primati uznemirujuće vijesti o masovnoj pljački, paležu, ubijenim civilima… i o tome smo odmah izvijestili medije. Strani su odmah reagirali, a domaći ipak sa zadrškom, pokušavajući isprva minorizirati problem.

Iz Zagreba smo krenuli na oslobođena područja i tako sam se, zajedno s UNHCR-ovim timovima, osobno susrela sa slikama kojih sam se duboko posramila. Uspjeli smo pomoći starim ljudima koji su ostali u nekim srpskim zaseocima i koji praktički nisu ni shvatili što se dogodilo. I baš tada mi je domoljublje – koje mi je usadila baka, odgojivši me na Šenoi i Preradoviću – palo teže nego ikada. Vratili smo svoju zemlju, a ja sam – uz scene koje su me okruživale - bila istovremeno užasno postiđena. Stalno sam mislila naVladu Gotovca, kako je govorioda bi sve dao za Hrvatsku, ali ne bilo kakvu Hrvatsku. I kao što mi je i danas strašno žao svakog vukovarskog prognanika i uništenja tog divnog multinacionalnog baroknog grada, tako mi je poslije Oluje razorno bilo gledati popljačkane srpske kuće, pustu zemlju i kolone srpskih izbjeglica. Osjećala sam i ljutnju na ljude koji su svojim nečasnim djelima osramotili svakog hrvatskog branitelja koji se ponašao sukladno ratnom i humanitarnom pravu.

Znala sam – jer su u javnosti još bile žive teze da Hrvati ne mogu počiniti zločin u obrambenom ratu - da mi je slaba nada da će takvi odmah biti odmah uhvaćeni, proći kroz procedure pravne države i potom biti kažnjeni. Na žalost, bila sam u pravu, a ostalo je povijest – znamo da nismo bili ni tako politički zreli, ni tako pravedni, ni pametni, ni demokratični da to odmah napravimo, pa nas je dočekao Haag i 'udruženi zločinački pothvat'.

Prošlo je sedamnaest godina, a Hrvatska je i dalje podijeljena oko Oluje. Pupovac odbija Josipovićev poziv na obilježavanje u Kninu, Veljko Džakula, predsjednik Srpskog demokratskog foruma, najavljuje dolazak – kao prvi predstavnik Srba od kraja rata. I dok jedni vraćanju državne cjelovitosti pristupaju trijumfalistički, drugi, pak, zbog zločina koji su počinjeni gotovo da odriču Hrvatskoj pravo na vraćanje vlastitog teritorija, a tu su i politički predstavnici Srba u Hrvatskoj koji se zbog srpskih žrtava, izbjeglica i ubijenih, ne žele pridružiti obilježavanju, prvenstveno zato što smatraju da država i cjelokupna javnost ne žele istinski priznati srpske žrtve i ne žele ih se 'službeno' sjećati.

Da bismo Oluju mogli obilježiti dostojanstveno i usmjereno budućnosti, trebali bismo danas – ali ne samo na Dan domovinske zahvalnosti, već i u školama, udžbenicima i obiteljima – stalno učiti da Oluja nije pobjeda nad Srbima, već je riječ o akciji koja je vratila hrvatski teritorij i omogućila Hrvatskoj da se ustroji kao država, a pritom je nanijela i ozbiljan udarac hegemonističkom i zločinačkom režimu Slobodana Miloševića. Također, uz hrabrost branitelja Hrvatska nikada ne smije zaboraviti srpske civilne žrtve, vlastite ratne zločine i uništavanje imovine – i treba ih se uvijek sjećati, izražavati žaljenje i učiniti sve da se srpske izbjeglice vrate.

Sa svoje strane, politička tijela Srba u Hrvatskoj trebala bi pokazati podjednaku otvorenost i žaljenje zbog zločina počinjenih nad Hrvatima za vrijeme rata, zbog stotina tisuća prognanika koji su također morali napustiti svoje domove, a mnogi se od njih nikada nisu vratili.

Hrvatska se mora sjećati i svojih civilnih heroja, žena i muškaraca, koji su se bez oružja, uprkos svemu i svima, trudili dostojanstveno živjeti svoje živote, u svojim gradovima i selima, na svojim radnim mjestima, koji su ratu prkosili bitkom za normalan život, a naročito onih koji su i tada dizali svoj kritički glas za demokraciju - bez obzira na to jesu li bili hrabri novinari, ljudi iz civilnih udruga, liječnici, učitelji – jer su se baš ti ljudi uvijek trudili da Hrvatska postane bolja zemlja.

I tako smo prije gotovo dva decenija dobili cjelovitu Hrvatsku, ali još će dugo trajati bitka da zaslužimo Hrvatsku koja bi nam svima bila na čast. Danas ipak svima mora biti jasno da je rat gotov, i zato treba pozdraviti riječi ministra branitelja Matića da se Oluja obilježi 'svečano i skromno', bez trijumfalizma. Istinski pogled prema budućnosti dogodit će se onog dana, kada će u Kninu stajati zajedno Hrvati i Srbi, svaki sa svojim sjećanjima i političkim uvjerenjima, koja vjerojatno nikada neće biti identična, ali u međusobnom poštovanju, ujedinjeni za europsku Hrvatsku, za državu koja će osim simboličke nacionalne vrijednosti imati i pravi sadržaj: biti efikasan servis svim svojim građanima. Ne leglo kriminala, ali ni jukebox beneficija – već omogućitelj da svi zajedno, neovisno od nacionalnosti, religije, spola ili seksualnog opredjeljenja – pokažemo da možemo biti različiti, ali zato svi sjajni i kompetitivni u znatno većem okruženju od naše male zemlje.

Samo takva hrvatska država vrijedna je prošlosti, sa svom ratnom patnjom i užasom kroz koje su prošli njezini građani, i samo takva Hrvatska može imati budućnost za koju se borila.