Kako su hrvatski političari postali tako samouvjereni, da više čak ni ne osluškuju želje birača, pita se komentatorica tportala Julijana Adamović. Umjesto dizanja glasa i traženja promjena, Hrvati su se predali - sve manje izlaze na izbore a svoje nezadovoljstvo čuvaju za kavanske rasprave i prepucavanja na Facebooku. Iako ih je većina nezadovoljna oboma glavnim političkim taborima, zaziru dati glas nekim trećim opcijama 'da ne propadne'. Izbore će ponovno presuditi partijski vojnici i oni koji isključivo glasaju protiv 'onih drugih', a ne za one u čije ideje i programe vjeruju. Ostali će se i dalje gušiti u potisnutom i neartikuliranom nezadovoljstvu, smatra Julijana Adamović
Od prve velike smjene vlasti odnosno pobjede koju je na izborima u siječnju 2000. godine odnijela velika koalicija šest stranaka predvođena SDP-om (da bi se potom i prije kraja mandata svi uzduž i poprijeko isposvađali), Hrvatska gotovo redovito bira glasajući protiv nekoga. Tko je dovoljno star i zaludan, možda pamti predizborni slogan 'Dosta je svađe!' i promidžbeni spot u kojem Račan i Budiša kak' dva mužeka složno cijepaju drva i potom romantično ispijaju čaj pored razigrane vatre u kaminu.
Dvije najveće stranke HDZ i SDP i njihovi paradni sateliti – koalicijski partneri, ne dobivaju izbore zahvaljujući programu ili samo zahvaljujući svojoj stalnoj biračkoj bazi, partijskim vojnicima. Nije za to zaslužan taj dio građana koje apsolutno ništa ne može odvratiti od toga da im ruka ne zadrhti pored rednog broja partije s kojom su odavno identificirali samo postojanje nacije, države i planeta, pa što god ova činila. Oni će čarobni broj uvijek zaokružiti mastilom vlastite nesvijesti. Izbore u Hrvatskoj presuđuje masa nekreativnih koji se ne pokušavaju poistovjetiti s idejama i planovima nego isključivo kažnjavaju 'neprijatelja' glasujući protiv nekog.
Tu kritičnu masu, korektiv, jezičak na vagi (nazovite ih kako hoćete) koji dovodi do izmjene snaga i premoći u broju zastupničkih mjesta koja će osigurati dovoljno ruku za preglasavanje i sastavljanje vlade, pokreće ponajprije propuh nastao u njihovim novčanicima, tereti kredita koji su postali neotplativi ili neka druga nedaća koju je prethodna vlast tako samouvjereno obećala otkloniti, ali, eto, iz ovih ili onih, uglavnom neopravdanih razloga nije otklonila. Ili ju je, po procjeni osiromašenog i poniženog birača, svojim neradom, nesposobnošću, ogrezlima u korupciji (nastavi niz), sama i prouzročila. Birači koji bez obzira na kruljenje želuca (i unatoč njemu) ne mijenjaju svoja uvjerenja, ne mijenjaju ni vlast. Oni su vječita konstanta. Nemaju kapaciteta mijenjati sebe, pa tako nisu ni oni koji donose promjene drugima. A takvi, nažalost, obrnuto proporcionalno kapacitetu za kritičnost, imaju prilično razvijen osjećaj građanske dužnosti izlaska na izbore. Mnogo veći od malo prije opisanih preletača s glasovima kao kaznenim penalima.
Pad entuzijazma na biračkom brvnu
Ipak, preletači su krhka bića. Razočaranja ih iscrpljuju. Umore se nakon niza pokušaja da principom mrkve i batine educiraju političke elite. Napokon, preletači koji imaju iskustvo glasanja protiv, uvjere sebe da su, s obzirom na političke i ekonomske prilike ove zemlje, posve nebitni i da njihova tinta, ma koliko stiskali kemijsku olovku, ne mijenja ništa. Iskustvo govori, kako god zaokružili, sve se vrati na isto. HDZ ili SDP, svejedno. Jedni kradu, drugi su nesposobni (redoslijed sami birajte), pa onom tko puni proračun ili od njega živi, na koncu dođe na isto. Ili, jedan pet godina ne radi ništa, a druga bi odmah i sad radila svašta (pa i ono što joj nije u djelokrugu ovlasti), tako da glasač preletač napokon ne može a da ne zaključi kako je možda ipak manje štete kad predsjednik ne radi ništa.
Zato preletačima prvotni entuzijazam opada i svakim sljedećim srazom dva ovna kapitalca na hrvatskom političkom brvnu, bilo da su parlamentarni ili predsjednički izbori, sve ih je manje na biračkim mjestima. Od izlaznosti koja se devedesetih kretala oko 80 posto, preko 2001. u kojoj je na biralište izašlo 76,53 posto, do znatnog pada izlaznosti koji je konstantna i sa svakim parlamentarnim izborima niža je dva-tri posto, čime smo se svrstali u skupinu istočnoeuropskih zemalja u kojima je povjerenje u demokratske institucije znatno manje nego u zemljama s puno dužom demokratskom tradicijom.
No nije sve crno. Još je i gore. Po riječima Nenada Zakošeka, profesora sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, Hrvatska je po nečemu ipak jedinstvena među postkomunističkim državama, a to je kontinuirano smjenjivanje dviju političkih opcija. Doduše, u toj skupini društvo nam pravi Albanija koja također 'ima kontinuitet da se na vlasti stalno smjenjuju dvije stranke, ali u njihovoj Socijalističkoj stranci još dominiraju komunistički kadrovi što nije slučaj u ovdašnjem SDP-u'.
Dakle, niska izlaznost odgovara velikim etabliranim strankama, dok će manje poticati na glasanje ljude koji su razočarani politikama velikih stranaka. Takvi sve više ostaju doma. Ili ih se u taktici spinanja, generiranja starih ideoloških razmirica i strašenjem ugrozama. Tu su prema potrebi vanjski i unutarnji neprijatelji, crni, crveni i drugi vragovi u boji, a u posljednje vrijeme dobro je došla i imigrantska kriza. Na sve se načine birača pokušava utjerati u tor. Što je kampanja bliže kraju, to su prijetnje 'nadolazećim velikim zlom' žešće, a obećanja izlaze i iz granica populističkog kiča. Udara se na praemocije i prastrahove. Hanibal(i) ante portas
Umjetnička instalacija po mjeri hrvatske politike
Podsjeti me to na zanimljiv umjetnički postav u Posavskim Podgajcima na koji sam slučajno nabasala vraćajući se s puta. Ispred jedne od najstarijih kuća u Slavoniji, u glavnoj ulici, uz cestu koja vodi za Gunju i granicu s Bosnom i Hercegovinom, stoji uredno održavana švapska nabijača s konca 19. stoljeća. Pročelje joj krasi suvremena staklena stijena s PVC okvirima. No ulaz ne čuvaju psi ili slavonski domaći betonski lavovi nego, vjerovali ili ne, replike dinosaura u (skoro pa) prirodnoj veličini. Dva giganta okrenuta jedna prema drugom. Veći (pobjednik) u zubima drži ribetinu, a na leđa mu se navalio maleni mesožderski krvnik. Ispod glave velike nemani stoje rode i čekaju joj ispadne koji zalogaj ribe, pa da tako i one omaste brk. Čini mi se da je roda u kadru ipak mala umjetnička sloboda s obzirom na to kada su živjeli dinosauri, ali funkcionira kao metafora hrvatske političke stvarnosti. Riba je vlast, veći dinosaur (onaj koji je drži u zubima) SDP ili HDZ, ovisi kako mu se posrećilo na izborima. Ostatak uprizorenja otpada na koalicijske partnere.
Ovaj umjetnički postav kao stvoren je za predizborni plakat u kampanji kojom bi se trebalo potaknuti preletače da mijenjaju taktiku. Kakav Josipovićev videouradak s kamenčićima i udaraljkama, kakav Dudek koji vas uvjerava kako vjeruje(mo) Sanaderu. Dva nakaradna dinosaura na seoskoj livadi kao stvorena su da neodlučne, ideološki nezatrovane i one koji su dosad birali tako da su bili protiv, uvjeri da se okanu izborne mrkve i batine i prestanu kalkulirati i naricati kako davanjem svog glasa nekoj trećoj, politički nedovoljno snažnoj i afirmiranoj opciji bacaju svoj glas u vjetar. Vrijeme je da se prodrmaju dva dinosaura tako da se na ledinu pripusti nove igrače. Barem im pružiti priliku za istrčavanje na teren. Pa ako propadne tako usmjeren glas, neće biti ni prvi ni zadnji put.
Još Hrvatska ni propala dok god biramo.
Kad će, ne znamo!