Hrvati su nacionalisti, ali Irci su još veći. Danas 44-godišnji Alan sjeća se kako je kao klinac u Limericku za obiteljskim stolom kritizirao bombaški napad IRA-e u Londonu. Poginulo je četvero djece. S druge strane stola doletila mu je šamarčina. 'Da nisi pričao o nečemu što ne razumiješ!' popratila je majka svoj topli obrok iza lijevog uha. Hrvati su baš kao Irci, objašnjava mi zagrebački Irac koji je pred četiri godine skužio da je naš glavni grad idealno mjesto za sastaviti bilancu doživljenih putešestvija i odmoriti živčane završetke u slow motionu.

Hrvati poput Iraca? Da vidimo. Većinski katolici, s poviješću odrađenom pod jarmom dominantnijih sila, nacionalno prkosni i u mentalnoj tradiciji političkog straha. Jedna kriva gesta ili riječ i eto te u emigraciji. Alan je otvoren: 'Irska je, pogotovo zapadna, kao Hecegovina.' Ili smo se malo zaletjeli u potrazi za europskom zemljom s kojom bismo se mogli identificirati? 'OK, Irci su, za razliku od vas, osvojili globalne simpatije jer su se borili protiv Velike Britanije koja je držala dvije trećine svijeta. Što ste vi imali? Austro-Ugarsku. K tome, u SAD-u živi 60 milijuna Iraca koji su uspješno propagirali svoju priču. Irci su postali simbol otpora. David koji se suprostavio Golijatu. Bez obzira na to što im ni jedna revolucija nije uspjela. Hrvati nisu toliko revolucionarna nacija, nisu toliko tvrdoglavi. Plus, Irci su preuzeli jezik svojih kolonizatora.' Alan mi citira njihova pisca Jonathana Swifta: 'Nismo ih mogli pobijediti, ali smo ih pobijedili u njihovu jeziku.'

Katolička paralela je unazad dvadesetak godina postala okomica. Dok su se Hrvati masovno pokrštavali i punili klecala u devedesetima, Irci su prošli vjerski zenit i statistički se strmoglavili: 'Zanimljiva je ta koincidencija, da su u istom vremenskom razdoblju Hrvati masovno postali, a Irci masovno prestali biti katolici. Sjećam se popisa iz 1993. kada se 93 posto Iraca izjasnilo kao aktivni katolici. Sada ih je 27 posto.' Ili ćemo možda o poslovnom okolišu, koji dvije zemlje postavlja u nepremostive univerzume. Irska ima među najnižim porezima na dobit - 12,5%. Hrvatska 20. Irska je postala europska ispostava svjetskih informatičkih kompanija, u Hrvatskoj ne možeš ubrati šparogu bez da ti država uhvati drugi kraj.

'Ovdje stvarno nije lako poslovati. Na snazi je protekcionizam i stav - ja ne znam kako to učiniti, možda on zna, ali mu neću dati jer bi mogao dobiti nešto što sam ja mogao, samo nisam imao ideju. Znam puno stranaca koji su došli ovdje s ozbiljnom lovom i željom da pokrenu biznis, ali su odustali nakon godinu dana i otišli frustrirani. Ovdje ne postoji koncept nagrade. Kada radiš, moraš raditi za vladu. Vlada nema pojma. To su porezni lešinari', priča Alan prisjećajući se da je još 2009, kada je došao raditi u Zagreb kao učitelj engleskoj jezika u privatnoj školi, kolao nekakav novac, no sada - život ljudi sveo se na kratkoročne ciljeve, snalaženje i izostanak bilo kakvog plana, ali i energije:

'Dosta je pasivnosti ovdje. Razumijem to. U posljednjih 60 godina izražavanje vlastitog mišljenja na ovim prostorima moglo te koštati zatvora ili života. Dolazeći iz Londona gdje je protestiranje sport, nekako mi fali ta energija. Stav je - čemu se zamarati kad ionako ništa ne možeš promijeniti. I Irci su takvi. Tamo, doduše, nisi završio u zatvoru, ali ako bi se pobunio protiv neke državne ili crkvene stvari, nisi mogao dobiti posao, ljubazno bi te ignorirali, izogovarali i na kraju te prisilili na emigraciju.'

Što onda Alana drži prikovanog za stan u Radićevoj već četvrtu godinu? Pa eto, upravo to. Hrvatska u kojoj Irac živi jest Hrvatska od kilometra četvornog i znate što, uopće nije loša. Posao mu je na dvjesto metara, tri najdraža kafića na tri minute, a ostala tri na petnaest. Zbog naravi posla Alan se zasad nije zamarao s učenjem hrvatskog jer se ionako druži sa strancima ili ljudima koji žele naučiti engleski. Centar grada oduševio ga je svojom alternativnom pričom. Šarolika, boemska, liberalna i informirana škvadra koja visi po šankovima Krivog puta, Funka, Bacchusa, Katrana, Melina ili Medike, i više nego kompenzira svu ranije navedenu problematiku

'Živio sam 16 godina u Brixtonu, kvartu u Londonu. Vodio sam nekoliko barova i klubova i dosta mi je tog života na rubu. Ljudi su tamo izrazito agresivni, pogotovo populacija s Jamajke. Sve je puno droge, svi nose pištolj i loše završiš samo ako nekoga krivo pogledaš u krivom trenutku. Isprobao sam sve i prošao sve, Zagreb sa svojom sunčanom klimom, osjećajem sigurnosti i prijateljskim ljudima... Ma nisam dvojio ni sekunde. Niste ni svjesni koliko bi se ljudi iz europskih metropola doselilo kod vas samo da znaju...' ispaljuje Alan salvu komplimenata na račun zagrebačkog omjera adrenalina i melatonina. Hrvatska ga je promijenila u jednom. Naučio je biti strpljiv i smiren. Ništa se ovdje ne događa brzo i nitko nije opterećen sobom kao u Londonu, gdje svi pokušavaju biti kul i drobe o svojim uspjesima.

Još nešto se Alanu omililo. Za razliku od Britanaca i Iraca, Hrvati nemaju klasni sustav. U Londonu je nezamislivo da se cura iz više klase upoznaje ili druži s nekim niže, osim, naravno, kao egzotičan jednokratni eksces. 'Jasno mi je to. Bili ste socijalisti, nije bilo izraženijih klasnih razlika, što je odlično naslijeđe jer se miješaju ljudi različitih pedigrea', entuzijastično će Irac na hrvatski zazor spram genetskog inženjeringa, no primijetit će da je premalo međunarodnih faktora u toj razmjeni biološkog materijala: 'Za glavni grad, imate premalo stranaca. Zagreb bi mogao biti puno zanimljviji grad da ih se priljeva više.'

Alan zasad uživa sve blagodati rijetke vrste, tim više što su oko Irske Hrvati ispleli gomilu usporednih mitova i legendi od kojih bi i Tolkien spustio pero. Definitvno mu nije loše. Živjeti u gradu koji ima hrvatsko-irsku kulturološku udrugu, web stranicu Volim Irsku, sijaset bendova koji praše po špranci irskih narodnjaka, gdje se ekipa kolektivno razvaljuje na Dan sv. Patrika, a činili bi to u potocima Guinnessa da imaju para, a sve to sa svega pet Iraca u zemlji - to je nadnaravno. Alane, volimo te!