Dugo je Tomislav Radoš bio samo savjetnik ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka. Radio je na čuvenom, monumentalnom projektu, Industrijskoj strategiji. Bila je to, reklo bi se - teorijska razina. Prolazili su mjeseci, malo rasprave, malo čuđenja, pa se već i mandat počeo bližiti kraju i nije izgledalo da će projekt doista u 'ugradnju'.

Radio je savjetnik Radoš, vjerojatno s cijelim timom i s vanjskim ekspertima. Mjesečno je samo njegov osobni rad koštao građane cca 14 tisuća bruto, plus još štošta… tko zna koliko je koštala ukupna izrada dokumenta. Ali što je to prema ambicijama dokumenta: plan je to do 2020, plan za budućnost… Ministar Ivan Vrdoljak otkrio je javnosti da se radi o impresivnih 1300 stranica materijala. Nije ih ni ministar pročitao: čitao je, kaže, sažetak, i na temelju sažetka čini mu se da je to zbilja okej materijal. Ako bi se Radoševa industrijska strategija pisana za ministra, koji ima još godinu dana mandata, odmah stala primjenjivati, i to hitro, onako kako se nikakav plan i program u Hrvatskoj još nikada nije primijenio, do 2020. Vrdoljak bi hrvatskoj javnosti prezentirao uspjeh: 80-ak tisuća novozaposlenih. Odnosno, kako je sam Vrdoljak izjavio, vratili bismo se na onu razinu na kojoj smo bili 2008.

Strateg Tomislav Radoš izdvojio je četiri industrijske grane kao nosače hrvatske industrijske budućnosti: farmaceutsku, ICT, elektroindustriju i metaloprerađivače. Čim se to neslužbeno pročulo, započeli su i protesti, posebno drvnoprerađivačke i prehrambene industrije. Najžešće je istupio Institut za strategije Panon: ocijenili su da 'nacrt strategije nije strukturiran kako bi to trebao biti dokument nacionalne strategije razvoja jer nema pozadinu, nema opis tehnoloških i ekonomskih trendova u okruženju, nema paradigmu nacionalnog razvoja, nema strateške ciljeve te nema modela za provedbu strateških ciljeva'.

Ali Tomislav Radoš nije se dao zbuniti. Javnosti je objasnio da je do svojih izračuna došao 'metodom kvadratnog programiranja'.

Taman kad je zamrlo propitivanje i recenziranje strategije, kad se stjecao dojam da ministar Vrdoljak ima prečih nevolja, da mora dnevno donositi odluke o Gazpromu, Ini ili iznenada baciti dio Končara na prodaju; kad je izgledalo da je toliko rastrgan da ne stigne ni nazvati predsjednika Uprave Končara da mu kaže što smjera s dionicama tvrtke koju on pokušava voditi svim strategijama i nestrategijama usprkos – potiho je stigla potvrda da ministar Vrdoljak ne misli samo na surovu dnevnu operativu, da on i dalje misli vizionarski, strateški, da je krenuo u implementaciju industrijske strategije!

Kako bolje i lakše krenuti u taj hrabri šestogodišnji rat, nego uz pomoć samog stratega, a on je do sada sudjelovao u radu Ministarstva samo kao savjetnik i k tome prigodno bio uključen u nadzorne odbore dviju važnih tvrtki, Petrokemije i Končar-Elektroindustrije? Krajem prošlog tjedna dogodio se i taj važan korak: Tomislav Radoš je imenovan za pomoćnika ministra gospodarstva koji će voditi Upravu za industriju, investicije i programe i projekte Europske unije.

Savjetnik, teoretičar, već i u toj fazi na meti medijskog propitivanja što je zapravo učinio da zavrijedi to savjetničko mjesto, postao je pomoćnik ministra i preuzeo ozbiljnu operativnu funkciju. Trebao bi ozbiljno raditi. Trebao bi barem ne napraviti štetu. Ali kako da budemo sigurni da neće?

Za samog Radoša ovo je fantastičan karijerni uspon. Ali kako je zapravo Tomislav Radoš postao ekspert za industriju? Zašto? Da nije i tu primijenjena - metoda kvadratnog programiranja?

Ivan Vrdoljak je računao i računao… i: evo eksperta Radoša.

Tomislav Radoš je, nakon što je napustio Upravu AutoZubaka, 2007. postao svojevrsna legenda hrvatske konzultantske scene, nikad previše eksponiran, ali uvijek tu negdje, u nekoj od umreženih tvrtki egzotičnog naziva i širokog dijapazona djelovanja. Strateški plan, Mreža znanja, Infinitas multimedija, Kreativna zona… samo su neki od naziva preko 30-ak tvrtki u kojima se Tomislav Radoš pojavljivao kao osnivač ili direktor ili prokurist. Pažljivim proučavanjem vidjelo bi se potom da jedna tvrtka vodi do druge, od jednog do drugog lobija… pa je tako nekako očito došao i do Ivana Vrdoljaka.

Već jednostavno pretraživanje danas lako dostupnih podataka o tvrtkama otkriva da su mnoge od 'Radoševih tvrtki' poslovale vrlo loše, neuspješno, da su u minusima ili blokadama. Ne radi se o sitnim iznosima. Tvrtka Hi Tech, izdvaja primjerice portal Index, ima porezni dug od 434.055 kuna. Proventus strategije su poslovale tako loše da imaju blokiran račun.

U Mreži znanja bio je suvlasnik zajedno sa Sašom Romcem, optuženim za ozbiljan gospodarski kriminal

Iz razdoblja menadžiranja u tvrtki Strateški plan ostale su pak svakojake nedoumice oko preprodaje atraktivnog i skupog zemljišta u Županji, a tadašnji direktor Radoš osumnjičen je za dogovaranje cijene sa županjskim gradonačelnikom, HDZ-ovcem.

Zna li sve to ministar Vrdoljak? Nije trebao ni naručivati poseban 'profil' svog kandidata, mogao je samo – guglati.

Ako pak zna sve to skupa, zašto inzistira na Tomislavu Radošu? Na temelju čega zaključuje da je on idealan čovjek za spas hrvatske industrije?

Je li primijenio metodu kvadratnog programiranja ili metodu eci-peci pec ili je posrijedi nešto drugo? Nekakvo zajedničko umrežavanje u projekte koje još ne vidimo golim okom?

Uzalud nam 'potvrde o nekažnjavanju' prilikom zapošljavanja - trebalo bi možda posebno za gospodarske resore uvesti i 'potvrdu o nečinjenju štete u gospodarstvu' ili 'potvrdu o osobnoj gospodarskoj sposobnosti'.

No pogrešno je misliti da je ovdje problem u Radošu. Ne. On veselo krstari, konzultira, piše, spaja, a ponekad i odvodi u blokade i minuse. Dok je bio samo savjetnik, izgledao je samo kao umjereno opasan frend prikopčan na državne jasle. Kakvih ima mnogo. Ali sada, kada je postao pomoćnik, i dobio cijelu jednu (važnu!) upravu na upravljanje, stvar postaje mnogo, mnogo ozbiljnija.

Problem je u ministru Ivanu Vrdoljaku.

Zapravo bi trebalo uvesti obaveznu procjenu učinjene štete po ministru. Kad odlazi, da mu se sumira, da mu se ne zaboravi.