Tako govori
Daniel Varelli, hrvatski državljanin, i dodaje da se na prvi pogled zaljubio u Hrvatsku. Očito s dečkom nešto nije u redu...
Momak iz Lime, grafički dizajner, plesač, pjesnik, autor kratkih priča i ljubitelj dobre spize, kako i pristoji latinoameričkom habitusu, od malena je slušao o svom djedu iz Hrvatske. Dođe vrijeme i Daniel si izvadi hrvatsku putovnicu. Želi konačno saznati više o nama, naučiti jezik, zavesti naše cure.
Plan mu je bio ostati godinu dana, a evo, prolazi već peta godina njegova života u Zagrebu. Kaže da ga je do nas vodio niz znakova, u srcu je osjetio da mora biti ovdje. Kada se prošetao Zagrebom po dolasku, osjećao je da je došao kući.
Tako smo počeli razgovor. Ali Daniel si ne može pomoći. Što na umu, to na drumu i priznaje mi da mu je Hrvatska trebala biti samo odskočna daska do SAD-a, gdje mu danas žive roditelji i sestra. Hrvatska putovnica solidno kotira na svjetskim granicama, za razliku od peruanske. To je bila početna ideja, a Daniel je još uvijek tu i zasad ne misli nikamo. Iskreno, ne razumijem zašto: '
Tu vidim da ljudi po ulici hodaju ozbiljni. Prijatelji kada se pozdravljaju, samo si pruže ruke ili mahnu za pozdrav. U Peruu se stalno grlimo i ljubimo. Ljudi su ovdje hladni. Dođem u disko i nazdravim nekim dečkima koje ne poznajem, kažem salud, počnem nešto pričati, a oni mi kažu – ej, ti si peder. Ili zagrliš frendicu, a ona – nemoj me dirati. Misle da zapravo želim seks. Mi smo ljudi od kontakta, kad se vidimo, zagrlimo se i poljubimo.'
Ukratko, rasplesani
Latinoamer pun života zatekao se u zemlji u kojoj se živi tek nešto bolje nego u Peruu, ali je birokratska i socijalna situacija debelo unazađena. Priča mi Daniel: '
Hrvatska je stvarno jako sigurna zemlja. Nema kriminala. Ovdje možeš ljudima normalno prići, a da ne pomisle da im želiš nešto ukrasti.' Skužio je i da je toliko zaštićen da ga svako malo legitimiraju i privode u policijsku postaju: 'Policija ovdje – nisu normalni
. Veći su rasisti od običnih ljudi. Kad hodam po ulici, redovito mi prilaze i traže dokumente. Dođu do mene, ni ne pozdrave s 'dobar dan' ili 'dobra večer'. Samo: 'Daj papire!' Unaprijed misle da sam kriminalac, a
kada vide osobnu, misle da je falsifikat. Okreću je, proučavaju. Pa me pitaju gdje sam rođen. Kažem im da je to osobno pitanje. Kažu da ne moram odgovoriti. Pa me onda pitaju isto, što radim. Opet im kažem da ne moram odgovoriti. Objašnjavaju mi da svakog pitaju za osobnu, ali znam da to nije istina.'
428381 ,427512 ,426752 ,425740 Daniel mi prepričava samo jednu od brojnih scena s ambicioznim pripadnicima zagrebačke policije, kojih očito ima previše.
Stoji na glavnom trgu, priča s nekim curama, ponoć je. Prilazi policija. Od cijele grupe ljudi samo njega traže osobni dokument. I to ružno: daj papire! Cure pitaju trebaju li i one dati. Ne treba. Pa ga pitaju otkud mu iPhone. Gdje si ga našao? Daniel zamoli da mu kažu kako se oni zovu, s obzirom na to da on mora njima dati svoje podatke. Nema odgovora. Zovu drugi policijski auto. Vode ga u stanicu premda dečko najurednije ima osobnu iskaznicu. Nije imao para na mobitelu, kaže, da se javi prijatelju koji radi kao viši konzul Perua u Zagrebu. Bilo ga je strah. U Peruu kada te murija odvede u stanicu, znači da ćeš dobiti batina.
'Bili su jako agresivni. Morao sam stati uza zid s ispruženim rukama. Cijelog su me prepipali. Odnijeli su mi mobitel u drugu sobu. Nakon tri minute dolazi čovjek i kaže mi – gospodine Varella, sve je OK - vraća mi mobitel i osobnu i kaže da mogu ići. Zamolim njegovo ime, a on naglo odlazi bez riječi. Rekao sam im da je to čista zloupotreba autoriteta, rasizam. Odgovorili su mi da to rade svakome. Ali i ja i oni dobro znamo da nije tako.'
Koliko je takvih rasističkih policijskih ispada doživio, pitam ga. Daniel samo odmahuje rukom. Previše. Na pamet mu pada scena s
Bad Blue Boysima koji su mu ispred dućana naredili da im kupi vino. Nije htio. Kaže, pitajte me lijepo i možda to učinim. Jedan ga odgurne i priprijeti batinama. Ponovo traže isto, ovaj opet kaže da neće. Dvojac potom uzima njegovo piće i odlazi. Malo kasnije zovu ga s obližnje klupe da dođe do njih i popije s njima. Nije se okrenuo. Bacaju bocu za njim. U tom trenutku dolazi policijski auto. Daniel im ispriča što se dogodilo, a policajci ga pitaju jesu li ga tukli. Nisu, kaže. 'A, onda mi tu ne možemo ništa učiniti.'
Fali Peruancu atmosfera fešte na ulicama. Fali mu jednostavnost i spontanost: 'Kad kažem nekad ovdje ljudima da su hladni i ljubomorni, često se posvađamo.
Ili kad kažem da nikada nisu zadovoljni. Imaju posao, a žele imati bolji posao. Imaju para, a žele imati više para. Imaju kuću, a žele imati još veću kuću. U Južnoj Americi ljudi su sretni ako su zdravi, rade i imaju muziku. Ma što pričam, glavno im je da imaju muziku. U Peruu nije bitno koliko para imaš. Samo da imaju posao i ljudi su zadovoljni. Kad imaš posao i zdrav si, to je to. Ovdje je sve pare, pare, pare. I nije im problem raditi više.
U Hrvatskoj radiš sedam ili osam sati i ni sekundu duže. U Peruu ljudi vole raditi, čuvaju svoj posao. Možda zato što vole ono što rade. Ovdje stalno neki prigovori, nezadovoljstvo.'
Nije da se nešto znamo družiti, kad promisliš malo peruanski. Priča se o ekipama, timskom radu, ali Daniel kaže da je to sve samo na riječima. I onda bez greške zovemo jedni druge na kave negdje vani, umjesto da se družimo po doma, kuhamo zajedno i sve bude intimnije i opuštenije.
Veli tip da je Lima modernija od Zagreba po pitanju noćnog života, diskoteke rade svaki dan do jutra, ljudi plešu s nula promila u krvi, što je kod nas ekstremni sport. Zanima me koliko je
Latinoameru teško pronaći posao u Hrvatskoj. 'Uh. Jako. Pogotovo je teško onima koji nemaju hrvatske korijene. Prijatelj mi je nakon godina i godina braka tek uspio dobiti dozvolu boravka. Hrvati su uvijek nekako ljubomorni. Ne vole se miješati. Ovaj ne voli Srbe, onaj Makedonce, onaj treći Slovence...
Sjećam se kada sam predavao papire za državljanstvo u Limi, rekao sam im da je moje prezime Jadrošić, ali ga je djed promijenio kada je došao u Peru. Čovjek mi je odgovorio da to nije nikakav problem, jer mi Hrvati moramo pomagati jedni drugima. Da nemam hrvatsko porijeklo, bilo bi 'aj bok'. To je to. Previše ste zatvoreni u sebe i kad vidite nešto novo, nastupa strah', fino je objasnio naš prekooceanski rođak.
Daniel žuri na svoju šihtu u brazilski restoran.
Može imati tisuću problema i prigovora, ali nije da si time razbija glavu. Dok lijepe žene prolaze kroz grad, a njegov latino šarm ne ide u prazno, suvišno je tražiti razloge za odlazak. Mislim da ga razumijem.
424772 ,422849 ,421995 ,421143
