Možda je jedina iznimka - molim, ovo je subjektivno mišljenje - Vesna Pusić, koja je zadržala dovoljno ozbiljnosti da se populistički ne dodvorava biračima, nego im govori i ono što većina ne želi čuti (njen poznati stav o krivcima za rat u BiH, pristanak na hrvatsko-slovensku arbitražu). Ovo ne znači da je baš ona idealna nova predsjednica. Osobno mi se ne sviđa što je iz njenog zagovora ljudskih prava primjetno izostavljen zagovor socijalne pravednosti. A i što će joj, dođavola, kao promotivni štiklec Severina, koja se uklapa u urbani prosjek njenih pristaša kao prst u oko.

Ali s ostalima stvari stoje neusporedivo gore. Ivo Josipović je, to svi vide, naprosto toliko mlitav i beskrvan da i svoje govore o 'novoj pravednosti' čita, pa ako ni sam ne vjeruje u sebe, zašto bi mu vjerovali birači. Taj kao mrtva riba hladni i ukočeni klavirist možda bi i bio dobar predsjednik u nekim dosadno mirnim i neizazovnim vremenima, a ovo to još definitivno nije. Osim toga, previše sliči na snuboka koji kleči pred biračima (odbacivanje arbitražnog Sporazuma s Ljubljanom, koketiranje s bh-'dijasporom'), dok istodobno o njihovim životnim problemima 'zna' toliko da mu mediji s pravom nabijaju na nos zauzimanje – za eutanaziju.

Nadan Vidošević, osim svojim suspektnim imetkom, odbija i time što figurira kao čovjek krupnog kapitala, što bi, ajde, prošlo kada bi postojala kakva-takva ravnoteža kapitala i rada, kao recimo u Njemačkoj. Ali ni toga ovdje još nema na vidiku. Milan Bandić naprosto nije za to mjesto, jer osim što je probušen istim sumnjama kao Vidošević, ne posjeduje minimalne političke i intelektualne alatke za 'oranje' Hrvatske. Napokon, Andrija Hebrang zapeo je u devedesetima i odatle se ne miče, pa sliči na veselog neandertalca koji nas sve zove u svoju komfornu pećinu, iako se čovjeku mora priznati da je jedini od ozbiljnijih kandidata koji trči svoju trku.

Svi ostali plaze za Mesićem i više vole biti snimljeni u njegovom društvu nego boga vidjeti, pa HDZ-ovom kandidatu ide u zaslugu što je barem otvorio relevantno koncepcijsko pitanje ovih izbora. Kakav nam zapravo predsjednik treba? Kada se biralo Tuđmanovog nasljednika, to je bilo lako pitanje i gotovo si unaprijed mogao napraviti njegov gipsani odljevak. Taj je trebao biti što različitiji od karizmatičnog, ali napornog Tuđmana, no nije štetilo ako je imao neke veze s izvornim HDZ-om. I tako je iz kalupa ispao Stipe Mesić i ostao gore među pantovčačkim paunovima i ostalom faunom i dulje od Tuđmana.

ANTI-MESIĆ I MESIĆEVI PRILJEPCI

Sada se sve promijenilo. Jedini od izglednijih kandidata koji je ostao vjeran tom protiv-pristupu je, rekosmo, Hebrang, koji sebe profilira kao anti-Mesića. Time neminovno gubi, jednostavno zato što u svojoj nesnošljivosti prema Mesiću previđa da je ovaj stasao u državnika kakav on nikada neće biti. No nije puno bolje ni s ostalima. Oni se sve u šesnaest prišmajhlavaju Mesiću, ali uopće ne razumiju fenomen njegove popularnosti, pa svoje košare izbornih obećanja pune s toliko koještarija da to sliči na svjetonazorni džumbus (Damir Kajin, naprimjer, svojim 'hapšenjem pola kandidata' kao da se kandidira za šefa hunte, a ne šefa države). Kakva zabluda! Mesić je svjetonazorno jednostavan kao čovječja ribica, nema u njemu velikih ideala, čak ni ozbiljnijih uvjerenja – osim antifašizma.

Ali i to je bilo dovoljno da vuče snažne državničke poteze, kao što je eliminiranje šuškovsko-pašalićevskih revanšista u vojci ili suprotstavljanje reakcionarnom konzervativizmu aristokratski uhljebljene Crkve (zato ova najnovija poruka hrvatskih biskupa polazi više od toga da se ponovno ne dogodi ovakav predsjednik, nego što bi upućivala za koga konkretno glasati).

PLIVANJE PROTIV STRUJE

Osobno dobro poznam Mesića još od vremena kada je bio predsjednik Tuđmanove vlade i mislim da sam mogao vjerno 'ubrati' odakle mu toliki državnički nerv. Taj čovjek naprosto ima petlje plivati protiv struje.

Dok je čak i stara špiclovska kajla Josip Manolić na moje oči plakao kao kišna godina kada su ga Tuđmanovi jurišnici šupirali s mjesta predsjednika Županijskog doma, Mesić je svoje micanje s čelnog mjesta Sabora doživio kao da se ništa nije dogodilo. Odmah se bacio na to da uzvrati udarac, i to s toliko zaraznog optimizma da je broj njegovih vickastih rugalica bio i veći nego danas.

Doduše, znam ga i iz nekih situacija koje, blago rečeno, nisu blistave. On je tip kavanskog čovjeka koji smatra bačenim dan u kojem se ne susretne s barem dvadeset-trideset ljudi, koliko god dio njih već na prvi pogled izgledao zazorno, i taj običaj ponio je sa sobom i na Pantovčak. Zato ćeš ga danas naći u aferama gdje se i za njega tvrdi da voli miris novca, što nema veze. Svojedobno je izjavio da na ruci ima sat vrijedan 300-400 kuna i da mu bolji ne treba, i to je živa istina. Njega u politici drži nečuvena, jedva shvatljiva strast, i ako treba, to bi radio i badava. Ali da mu zabijanje nosa u sve i sva nije trebalo – nije. Ovome svakako treba dodati i da je više puta narcisoidno izjavljivao da u dva mandata nije napravio nijednu grešku, i tek je nedavno priznao da ipak jest (petljanje oko Gotovine i Zagorca).

KUCANJE NA KRIVA VRATA

Ali, dobro, kada listu njegovih grešaka preklopiš preko liste dobrog što je napravio, još uvijek ovih drugih ostane dovoljno da dobiješ meritornog državnika, što on svakako i jest. A kada isto to napraviš s ovih dvanaestoro njegovih potencijalnih nasljednika, kod ogromne većine ne ostane ništa. Neću se osvrtati na Sanadera koji je za Dragana Primorca javno rekao, pred grupom novinara i njim samim, da mu više pristaje mjesto predsjednika kućnog savjeta nego predsjednika države, jer je i bivši premijer u međuvremenu izgubio zadnji gram vjerodostojnosti.

Ali da ogromna većina od ovih dvanaestoro kandidata kuca na kriva vrata, to, kladim se, misle i oni sami. Izuzimajući, naravno, iz toga jedino sebe.