‘Stuck in Transition? Croatia’s Policy Toward Bosnia and Herzegovina’, tj. ‘Zaglavljeni u tranziciji? Hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini’ analiza je utjecajnog Democratisation Policy Councila (DPC), koji se detaljno bavi i stanjem u jugoistočnoj Europi, a ima podršku SAD-a i Europske unije, naročito Njemačke. Analiza koju su napisali Bodo Weber i Kurt Bassuener, objavljena u studenom, prošla je prilično nezapaženo u hrvatskim medijima, iako se dubinski i vrlo kritički bavi hrvatskom politikom prema BiH (ali otkriva i zabavne diplomatske pikanterije!), te se uklapa u širi kontekst angažmana njemačke kancelarke Angele Merkel oko prostora bivše Jugoslavije, koji Nijemci sada nazivaju Zapadni Balkan. Izradu izvještaja je pak omogućila Zaklada Friedrich Ebert, bliska SPD-u aktualnog njemačkog vicekancelara Sigmara Gabriela i ministra vanjskih poslova Frank-Waltera Steinmeiera

DPC podsjeća da je vlada Kukuriku koalicije kao jedan od vanjskopolitičkih prioriteta istaknula angažman prema BiH i regionalnu politiku (te su mnogi to smatrali ‘novim početkom nakon godina neaktivnosti’), ali da se nakon prvog mandata Vesne Pusić kao ministrice vanjskih poslova može zaključiti kako su ‘nade splasnule’: ‘Hrvatska politika prema BiH imala je mali ili nikakav pozitivan efekt na odnose dviju država. Pokušaji premijera Zorana Milanovića zapetljali su se u konfliktne odnose među ključnim političkim igračima u BiH. Kao i ranija politička inicijativa Ive Josipovića, pokazalo se kako se utjecaj Hrvatske na politiku bh. Hrvata značajno smanjio u odnosu na 1990.’ Povrh toga, njemački analitičari ocjenjuju da su ministricu vanjskih poslova i njezinu inicijativu u vezi BiH unutar Europske unije ignorirali ‘iako su glavni elementi njezinog prijedloga identični kasnijem i hvaljenom prijedlogu Velike Britanije i Njemačke’.

‘Politika prema BiH svih ključnih igrača u Hrvatskoj - premijera, ministrice vanjskih poslova, predsjednika i opozicije - čini se shizofrenom’, ocjenjuje DPC, smatrajući da iz hrvatske perspektive cijela politička elita BiH izgleda korumpirano i kao dio problema. Ali problem je što se ti stavovi ne prevode u konkretnu vanjsku politiku prema BiH, nego ‘svi dopuštaju biti uvučeni u javno izražavanje pohvala hrvatskoj politici iz 1990-ih godina, kojom se BiH gleda isključivo kroz leću etnopolitike’. Hrvatska politika tako propušta priliku posve raskinuti s politikom devedesetih, za što ne bi trebala biti plaćena velika politička cijena ‘s obzirom na nezainteresiranost hrvatske javnosti za BiH’. Zbog toga Hrvatska ne može zauzeti poziciju iskrenog posrednika ni u BiH ni u okviru EU-a.

Zanimljiva je i ocjena njemačkih analitičara da se između predsjednika Ive Josipovića i ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić ‘vodila borba oko toga tko će voditi regionalnu politiku’ Hrvatske, što je i posljedica hrvatskog Ustava koji nije jasno razdijelio područja utjecaja u vanjskoj politici te ‘tako ohrabruje bitke za utjecaj’ između predsjednika i Vlade. Zaključuje se da je Josipovićeva politika prema BiH bila vođena ‘promašenim, ali u EU standardnim stavom’ da će mogućnost članstva u Uniji biti mrkva kojom će se političke lidere u BiH potaknuti na reformiranje nefunkcionalnog uređenja države. No Josipović je također nastupao s etnonacionalnih pozicija, u kojima se Hrvatska vidi kao matična država bh. Hrvata, a na kraju je izgubio bitku s ministarstvom Vesne Pusić oko regionalne politike. Weber i Bassuener zaključuju da je Josipovićeva politika prema BiH završila kao neuspjeh, a citiraju se i podjele unutar Josipovićeva savjetničkog tima: Joško Paro je bio protiv angažmana u BiH, Romana Vlahutin je bila za. DPC citira osobu iz Josipovićeva tima, koja je njemačkim analitičarima rekla da je on prepustio inicijativu prema BiH Ministarstvu vanjskih poslova ‘jer je uvidio propast svoje regionalne politike’, a dodaje se i kako je prezirao predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića.

Bolje sreće nije bio ni premijer Zoran Milanović, koji je nakon dolaska na vlast obećao ‘principijelnu politiku’ prema BiH, a naročito se analizira Milanovićev iznenadni posjet Mostaru 9. veljače 2014., nakon nemira diljem BiH. Ističe se da je to bila Milanovićeva osobna odluka, o kojoj nije obavijestio ni Ministarstvo vanjskih poslova, a hrvatski veleposlanik u BiH dobio je tek telefonski poziv kad je premijer već bio na putu za Mostar. Sa Zrinjevca je pak ocijenjeno da je to bio ‘ad hoc populistički potez bez političke vizije i strategije’. Njemački analitičari smatraju da najveći utjecaj na Milanovića u vezi BiH - koji je u međuvremenu prihvatio narativ Dragana Čovića - ima Daria Krstičević, a ona je do 2008. radila u diplomaciji BiH, koju je napustila zbog sukoba sa Željkom Komšićem, tada članom Predsjedništva BiH. Krstičević vodi Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske te je bliska s Ninom Raspudićem, ocjenjuje DPC. Raspudića se pak opisuje kao zagovornika trećeg entiteta i podržavatelja politike Milorada Dodika.

Ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić također je doživjela debakl kad je riječ o politici prema BiH, a njezina sada već zaboravljena inicijativa iz 2014. propala je i zbog, smatraju njemački analitičari, diplomatskog neiskustva. Izvještaj citira ocjenu briselskog diplomata koji kaže da Pusić nije prethodno lobirala za svoje prijedloge niti je dobila podršku prije nego je javno prezentirala svoju inicijativu. Dodaje se kako je britansko-njemačka inicijativa koja je uskoro došla posve isključila Hrvatsku te da ministarstvo na Zrinjevcu nije imalo dobre kontakte u Berlinu. Otkriva se da su sa Zrinjevca zvali Ured kancelarke i Ausenamt, njemačko ministarstvo vanjskih poslova, ali da su ih obje institucije jednostavno ignorirale. Na kraju je Pusić jedino preostalo da, donekle opravdano, tvrdi kako je britansko-njemačka inicijativa utemeljena na idejama njezinog ministarstva.

Kada je pak riječ o politici glavne opozicijske stranke HDZ-a, njenog predsjednika Tomislava Karamarka i nove predsjednice Republike Kolinde Grabar Kitarović, njemački analitičari ocjenjuju da oni nisu ništa bolji od Josipovića, Milanovića i Pusić. Karamarka se opisuje kao ‘tvrdog nacionalista’. Ipak, Karamarko navodno u privatnim razgovorima smatra da je treći entitet u BiH ‘glupa ideja’, a najviše utjecaja na njega oko BiH imaju Ivan Šuker i Milijan Brkić, kojega se u izvještaju DPC-a opisuje kao čovjeka koji je u HDZ ‘vratio mnoge hercegovačke tvrdolinijaše iz devedesetih’. Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović pak među svojim savjetnicima nema nikoga tko ima iskustva s regijom, ali ima umjerene stavove, koje je morala promijeniti u drugom krugu predsjedničkih izbora jer je ‘bila ucijenjena od Dragana Čovića da joj osigura glasove Hrvata iz BiH’.

Inicijative hrvatskih zastupnika u Europskom parlamentu u DPC-ovoj analizi opisuju se kao ‘etnonacionalističke’ te se iznosi stav kako u Bruxellesu mnogi smatraju da hrvatski zastupnici zagovaraju nacionalističku politiku prema BiH. Izvještaj citira anonimnog briselskog insajdera koji kaže da su hrvatski zastupnici u EP-u po pitanju BiH stvorili ‘vrlo neugodnu atmosferu’, a poimence se prozivaju Davor Stier, Dubravka Šuica i Ruža Tomašić, ali i Jozo Radoš, ‘koji je nametnuo liberalima hrvatske pozicije’.

Izvještaj DPC-a 'Stuck in Transition?' završava preporukama za promjenu hrvatske politike prema BiH, među kojima se ističe to da i vlast i opozicija u Hrvatskoj trebaju 'zauzeti čvrst zajednički stav protiv stvaranja trećeg entiteta u BiH', ukinuti tajne konzultacije s političarima bh. Hrvata te dogovoriti promjenu Ustava RH kako bi se ukinula mogućnost Hrvatima iz BiH da glasaju na hrvatskim izborima. Nadalje, njemački analitičari Weber i Bassuener predlažu da se ukine mogućnost političarima iz BiH natječu na izborima u Hrvatskoj, a treba ukinuti i poseban Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske te ga integrirati u Ministarstvo vanjskih poslova. Posljednja se preporuka tiče pitanja Pelješkog mosta, za koji iz DPC-a smatraju da treba biti pronađeno 'kompromisno rješenje na temelju dobre volje', ali i studija izvodljivosti tog projekta.