Od Njemačke do Australije, sve države koje su se otvorile tržištu, u jednom su trenutku shvatile da trebaju iznaći odgovor na pitanje skrbi o djeci i starijima u kontekstu društva u kojem oni između – u srednjoj i najproduktivnijoj dobi - nerijetko nemaju ni vremena ni resursa za brigu i o jednima i o drugima istovremeno.

I dok su neke države poput skandinavskih već davno preuzele dio odgovornosti i pokušavaju amortizirati učinke ovakve tranzicije preuzimajući dio tereta s te nesretne generacije na sebe, Hrvatska lijeno kaska.

Hrvatska – sendvič-država

'Hrvatsko društvo je samo po sebi sendvič-društvo. Naša sendvič-generacija rezultat je društva nastalog u tom tranzicijskom procjepu, u kojem se politike mijenjaju svake četiri godine – svaka sa svojim pravilima, bez prave dugoročnije 'društvene strategije' u kojoj bi se svatko od nas građana prepoznao, naravno, ako sam želi ostati živjeti i raditi u svojoj domovini, rekao je za tportal profesor Renato Matić s Odsjeka za sociologiju na Hrvatskim studijima.

Zašto je baš Hrvatska u toj tranziciji izvukla možda najdeblji kraj? Kako nam kaže Matić, u tradicionalnom kolektivističkom razumijevanju stvarnosti, podrazumijevalo se da najstarije dijete, kojem ostaje najveći dio onoga što su roditelji stvorili, zbrine roditelje u starijoj dobi.

Pritisak se nije osjećao jer su se takve navike generacijski prenosile i podrazumijevale. Pitanje roditelja, u odnosu na današnje vrijeme, bilo je više pitanje uže zajednice i šireg društva, nego samostalna odluka pojedinca, jer se jedne strane nasljedovala unutarnja – obiteljska solidarnost – ali je kroz organizirane i dobro uređene tzv. državne domove za starije, razvijana i institucionalizirana društvena solidarnost.

'Mi 90-ih, osim što nam je nametnut rat, krećemo s jednom sirovim i divljim oblikom kapitalizma, koji za razliku od referendumom izabrane samostalnosti, nikada nije bio zajednički svojevoljni izbor. Individualizam je već bio opipljiv, a s druge strane društvo se izgubilo u smislu razumijevanja odnosa prije svega prema starijima, a onda i prema djeci', kaže Matić.

Izgubljeni u skrbi

Tada je generacija X (rođeni šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća), na prijelazu tisućljeća, prva i odmah intenzivno i na svojoj koži osjetila učinke te tranzicije. Stvorio se određeni vakuum, koji je djelomično zahvatio i milenijalce (rođeni od 1980. do 1995.) – često nazivanu 'nesretnom generacijom', koji su u smislu društvene podrške, izgubili tlo pod nogama jer im se u najranijoj mladosti govorilo 'samo uči i bit će sve u redu'. Onda su se pravila igre iznenada promijenila, i u najranijoj mladosti shvaćaju da su prepušteni sami sebi.

Generacija je to koja se kod nas našla u tom izrazitom raskoraku jednim dijelom i zbog pomaknute generacijske obnove.

'Skupa sa X generacijom oni čine gotovo cijelu populaciju tzv. sendvič generacije. S jedne strane, njih su roditelji dobili kasnije nego prijašnje roditeljske generacije, uglavnom sa svojih 30 i više godina, pa u trenutku kad su oni u tržišnom smislu u najproduktivnijoj dobi, njihovi roditelji već ulaze u ozbiljnije pozne godine. Događa im se da s jedne strane puno dulje brinu o vlastitoj djeci, koja se rijetko osamostaljuju prije praga tridesete, a sa druge strane moraju skrbiti i o svojim roditeljima, i sve to bez organizirane institucionalne podrške, objašnjava nam profesor, dodavši da je tako nešto u skandinavskim zemljama nezamislivo.

Podrazumijeva se da u svakoj generaciji najproduktivniji i najagilniji dio društva, ukupnu društvenu vrijednost nasljeđuje tj. duguje starijoj generaciji koja je prije njih, punih 40 – 50 godina 'vukla' i na svojim leđima nosila ne samo njihovo djetinjstvo i mladost, već i ukupnu društvenu stvarnost. Međutim, sve se to događa bez bilo kakve jasne i organizirane društvene podrške, za koju je, s obzirom na povjerene poluge upravljanja i porezni novac, uvijek najodgovornija tzv. vladajuća struktura.

Kad te politika ostavi na cjedilu

Stoga je, kaže Matić, prijeko potrebna društvena strategija, a kad se kaže - strategija, riječ je o programu koji bi bezpogovorno obvezivao svaku političku opciju koja se nekom vremenu nalazi na upravljačkom mjestu, a o čemu ni u ovoj predizbornoj kampanji, kako kaže, nije bilo niti sluha, niti jasnih poruka, a još manje jasne ideje i vizije. 'O svemu se može raspravljati ali za uređeno zdravstvo, odgovorno odrastanje djece i humanu uključenost starijih, sredstava mora biti dovoljno - to treba biti prioritet', dodaje.

Dodatan problem je što se prema starijima u Hrvatskoj uvijek odnosi kroz nekakve socijalne politike, što je nonsens. Zanemaruje se činjenica da su upravo su oni zaslužni za sve čime sadašnja aktivna generacija raspolaže, jer su upravo oni to svojim višedesetljetnim radom izgradili i zaradili. Ne radi se tu o nekakvoj skrbi, dobroj volji a posebno ne o nekakvom davanju, već isključivo o upravljanju onim što je starija generacija zaradila, zaslužila i na što ima pravo kako bi dostojanstveno živjela svoju treću životnu dob. Iako je su za vrijeme predizborne kampanje usta političara bila puna mirovina, Matić smatra je da je izrazito problematičan način na koji se o njima govorilo.

'Brine me to sljepilo naših političara. 'MI ćemo vam dati veće mirovine'. Što nekoj osobi koja ima 70, 80, ili više godina itko ima što davati? Znate se koliko su radili i koliko su sve vrijeme davali. Sad imaju pravo upravljati zarađenim, a dužnost je svake vlasti da tim sredstvima, koja su dobili na raspolaganje, odgovorno upravlja i da posebno starije, gleda kao prve vlasnike onoga čime sada upravljaju', kaže profesor.

A upravo takav pristup govori o temeljnom nerazumijevanju međugeneracijskih društvenih odnosa. 'Pitanje starijih nije i ne može biti socijalno pitanje, to je, najjednostavnije rečeno pitanje otplate duga', dodaje.

Sretan čovjek kao motor društva

S druge strane veće mirovine neće same riješiti taj problem. Matić ističe kako nemamo ni približno iskorišten društveni potencijal svih koji mogu aktivno sudjelovati u društvenoj stvarnosti, što govori nedostatku jasne društvene vizije. Dok su razvijene i uređenje demokracije poput zapadno europkih i skandinavskih zemalja dovoljno 'pametne', da građene nakon ulaska u mirovinske godine, prepuste samima sebi, jer računaju na njih u smislu iskustva i u smislu njihove želje da aktivno sudjeluju u društvu, kod nas ne postoji niti začetak ideje da je tako nešto uopće moguće.

'Ništa nije tako jak pogonski materijal ukupnog društva kao osoba koja ima osjećaj ispunjenosti, jer je svjesna vlastite društvene uključenosti, i koja zna koliko je samim svojim postojanjem i iskustvom, potrebna i korisna. Sve to iznimno utječe na razvoj samopoštovanja, a odgovornost je šireg društva razviti programe kojima će se osigurati dostojanstvene poznije godine, ali i programe sustavnog i trajnog uključivanja u različite kulturne, ekonomske i druge društvene aktivnosti.', kaže Matić, spomenuvši i nekoliko zanimljivih slučajeva, poput iskustva da su prigodom različitih profesionalnih boravaka u inozemstvu, sve programe različitih obilazaka, stručnih ili kulturnih, vodile formalno umirovljene osobe, ali čije znanje, iskustvo i ukupan potencijal 'pametne odgovorne' politike ni slučano nisu prepustile stihiji već ih trajno računaju na njih. Kao zanimljivost navodi primjer i vlastite bake, koja je mirovinu zaradila i dočekala u Njemačkoj, ali je poslije ulaska u mirovinu, dugi niz godina, pa i kad je i odavno prešla 90, sa grupom svojih prijateljica, volontirala kao pomoćna medicinska sestra u bolnici, sama definirajući kad i koliko vremena u danu i u tjednu.

Kako to rade drugi?

Sendvič-generacija u razvijenim prekomorskim zemljama, u SAD-u, Kanadi ili Australiji koje, pojavila se puno ranije nego kod nas, no podaci govore, kako razvijena protočnost tržišta posebno do 70-ih, 80-ih i 90-ih prošlog stoljeća nije dopustila da stariji ostanu izbačeni i isključeni. S druge strane, u istočnjačkim društvima, poznato je da su najcjenjeniji članovi društva starije osobe, jer se obiteljskim i institucionalnim odgojem prenosi jasna slika o njihovoj vrijednosti i koliko su zaslužni za sve čime nove generacije raspolažu.

Nizozemska, Njemačka i skandinavske zemlje koje mi ovdje tradicionalno gledamo kao individualističke, mahom su u odnosu na nas pravi primjeri socijalnih država, koje su na vrijeme prepoznale problem i ponudile neka dugoročna rješenja.

Primjerice, u Njemačkoj je, unatoč puno većem standardu i mirovinama, 70-ih i 80-ih prošlog stoljeća, postaje jasna projekcija o 'starenju' društva, a zabilježen je povećan broj samoubojstava među starijom populacijom. Bila je riječ o osobama koje uglavnom nisu bile nesituirane, ali su opredjeljujući se u svom radno aktivnom vijeku isključivo za rad, uglavnom zanemarujući privatnost i obiteljske odnose. Nakon što se ispostavilo da je glavni krivac otuđenost pa čak i od najužih članova obitelji, ne samo da su se intenzivnije počeli graditi društveni domovi za starije, nego se krenulo i sa nizom program uključivanja - poticanja na aktivnost, poslije odlaska u mirovinu, a posebno sa programima koji uključuju najstarije i najmlađe, primjerice bake, djedove i njihove unuke, dok se istodobno planski obrazovao kadar za cjelovit rad i skrb o starijim ljudima.

'Unatoč tome što mnogi stariji i mogu ostati sami, nikad nisu usamljeni, niti isključeni. To govori o pripremljenom i učinkovitom društvenom odgovoru na problem, i to uz pripremljenu strategiju koja je obvezivala sve različite vlade, neovisno o stranačkoj pripadnosti. A kod nas svi jako dobro znamo koliko su sve te mogućnosti, zapuštene, prepuštene stihiji, snalaženju samih starijih osoba, te ponekad doslovce financijskom izgaranju njihove djece, jer stariji, sami svojim mizernim mirovinama ni približno ne mogu platiti preskupe a često i neadekvatno opremljene privatne domove. I sve to još uvijek, pa i unatoč odavno poznatoj činjenici da kao društvo 'starimo', ni približno ne postoji dugoročna strategija, koja bi bila obvezujuća za svaku novu političku strukturu, neovisno jesu li ili koliko socijalno osviještene', dodaje profesor.

Najbitnije je razumjeti da se i to pitanje, kao i prevladavanje za sada nepodnošljivog čekanja na adekvatnu liječničku skrb, ne samo starijih nego i svih ostalih građana, može uspješno riješiti u jednom mandatu bilo koje vlade. Proglasiti to nerealnim i nemogućim, prije svega govori o nedostatku volje i vizije onoga koji bi to izgovorio, a zašto bi se netko takav našao na mjestu strateškog odlučivanja, to je pitanje za sve nas.