Antonio Jerković, višestruko nagrađivani fotograf koji se školovao i živio u SAD-u (gdje je najviše izlagao), Njemačkoj, Hrvatskoj (radio na HRT-u, Večernjem i Jutarnjem listu, Nacionalu i Globusu), na Tajlandu i sada u Japanu (a i obitelj mu je raseljena po cijelome svijetu, kako naglašava, osim na Antarktici), već je imao prilike podijeliti svoja razmišljanja na tportalu, odmah nakon potresa, u tekstu, a potom i u video razgovoru, a sada nam, s odmakom, opisuje što ga je najviše pogodilo, ali i dojmilo.

Kako se razvija kriza u Fukushimi?

Što se međunarodne zajednice tiče, razumljivo je da se najveća pozornost poklanjala oštećenim reaktorima nuklearnih postrojenja Fukushime. Cijeli svijet još uvijek prati nadljudsku borbu odabrane nekolicine koja od inicijalnih udara pokušava spriječiti katastrofu većih razmjera. Stanje se ipak stabiliziralo. Pojačana je radioaktivnost bila strogo lokalnog karaktera, hlađenje reaktora se, izgleda, uspješno nastavlja, a sad je vraćena struja u svih šest reaktora pa će, nadajmo se, pumpe za hlađenje opet proraditi i izdržati. Primijećena je povećana radioaktivnost nekih poljoprivrednih proizvoda, onih koji se najlakše kontaminiraju - špinata ili mlijeka. Važno je kazati da je proces hlađenja i gašenja reaktora dugotrajan i da se neki fizički procesi ne mogu prekinuti pukim pritiskanjem gumba. Ovi će se reaktori postupno gasiti kroz jedan duži period, ali neposredne opasnosti zasad nema. Ironijom sudbine, neki od oštećenih reaktora zbog dotrajalosti bili su predviđeni za isključivanje do kraja ove godine.

Kako se živi u Tokiju?

Tokio je i inače jedan od najuzbudljivijih svjetskih gradova. Mravinjak s oko 35 milijuna ljudi. Svi su oni, razumljivo, bili zabrinuti i pogođeni tragedijom. Žrtve su u Tokiju relativno male uspoređujući s prefekturama koje su dobile najveći udar. Šest ljudi je poginulo, a ni materijalna šteta nije prevelika. Nakon tjedan dana neke vrste dragovoljnog kućnog pritvora mnogi su građani ove nedjelje izašli na ulice, u šetnju parkovima ili se s prijateljima naći na kavi. Ljudi su puno opušteniji nego proteklog tjedna. Za vrijeme nestašica struje nije bilo nereda. U ovom su trenutku police pune, nema redukcija i život se odvija kao u svakom megalopolisu.

Koje geste solidarnosti iz svijeta stižu do japanskih medija?

Japanci osjećaju da nisu sami i to im je dodatni zamašnjak da se što prije oporave. Na televiziji se prikazuju aktivnosti i potpore koje odašilju ljudi iz drugih država. Osobno, do mene dolaze mnoge zahvale zbog podrške iz Hrvatske, zbog paljenja svijeća ispred zgrade japanskog veleposlanstva, zbog polaganja origami ždralova, zbog nuđenja individualne pomoći u obliku različitih donacija - novčanih, robnih ili zbrinjavanja unesrećenika - što je najavila hrvatska Vlada. Mnogi su se, vidjevši snimke događanja ispred veleposlanstva u Zagrebu, i dodatno informirali o ipak nedovoljno poznatoj Hrvatskoj.

Što vas je najviše potreslo u cijeloj ovoj tragediji?

Naravno, ljudske žrtve. Svaki pojedinac nosi svoju priču i svaka je vrlo osobna i potresna. Sama pomisao da postoje cijeli gradovi koji su jednostavno nestali, zbrisani je vrlo šokantna. Potpuno je normalno da intenzitet doživljaja nije i ne može biti isti u Japanu i Hrvatskoj. Tragediju sam, s obzirom da sam privatno, poslovno, emotivno i na mnoge druge načine vezan za Japan, doživljavao vrlo osobno. Isto tako, osobno, dodatno me pogodila i relativno zakašnjela odluka hrvatske Vlade za upućivanjem pomoći. Japanske i hrvatske veze i prijateljski odnosi imaju puno veću tradiciju od jednog tjedna. Objašnjenje da Japan nije tražio pomoć jednostavno ne drži vodu. Ne samo zato što Japan jest zatražio pomoć (istina, od razvijenih i ekonomski jačih zemalja), nego i iz moralnog razloga, jer se od prijatelja ne traži da te pita kad mu nešto treba, nego se uskače i pomaže. Važno je razumjeti i japansku psihologiju, prema kojoj će Japanac dva puta odbiti ponuđeni poklon prije nego ga uzme. Pojednostavljeno objašnjenje 'mi nudili, oni rekli ne, i mi kazali O.K.', držim, nije u redu.

Što biste istaknuli od poruka koje ste dobili iz Hrvatske?

Iz Hrvatske, ali i iz drugih država s kojima sam stalno povezan dobio sam zaista mnogo poruka. Nažalost, i više od tisuću ih je ostalo nepročitano, u narednim danima nastojat ću odgovoriti na svaki e-mail koji sam primio. Ovo su najvećim dijelom poruke meni dotad nepoznatih ljudi. Nisam siguran da osobno poznam više od par stotina ljudi. Ljudi se raspituju kako pomoći. Gdje donirati? Kako volontirati? Kako ponuditi smještaj u svojim domovima onima koji su ostali bez vlastitih? Ovo je sve vrlo dirljivo i ja, naravno, osjećam ogromnu zahvalnost svima koji su na bilo koji način pomogli. Hvala i tebi i kolegama na tportalu na danoj mogućnosti javnog istupa i na pravovremenim reakcijama. Svi koji žele pomoći trebaju znati da su individualne donacije nemoguće. Sve treba ići preko karitativnih organizacija, tvrtki ili vlade. Volontiranje iz svijeta će također biti moguće u skoroj budućnosti, kada će se ponovno graditi sada nestali gradovi. Ali to tek kada se pronađu svi mrtvi, osigura infrastruktura i kad ne bude nikakve opasnosti od moguće kontaminacije.

Jeste li dobili kakve povratne reakcije na svoje medijske nastupe u Hrvatskoj?

Najiskrenije, jedina reakcija koja me je zanimala bila je ona s Markova trga. Nakon teksta koji je bio gotovo vapaj za pomoći, očajnička molba nevažnog pojedinca koji se nije htio osjećati posramljen zbog birokratske tvrdoće Gornjeg grada, Vlada je objavila da ipak pomaže. Pisao sam našoj Vladi i prije toga, ali nikada nisam dobio odgovor. Bilo je naravno i reakcija pojedinaca koji su mi izrazili potporu, a i jedan dio koji mi je, kao pojedincu, želio dugo i bolno umiranje od posljedica moguće kontaminiranosti, pa i optuživanja za ljevičarstvo. Ja sam kao pojedinac nevažan u cijeloj ovoj priči, jedino je važno da se pomogne ovim ljudima u nevolji.

Je li bilo reakcija nakon objavljivanja dokaza WikiLeaksa koji govore da se već 2008. znalo za priznanje japanskih odgovornih osoba da nuklearke nisu spremne za neki veći potres ili tsunami?

Nije bilo osobitih reakcija. Pitanje je koliko je uopće moguće napraviti dovoljno stabilnu zgradu za zemljotres kataklizmičkih razmjera. Ovdje je riječ o ljudskim mogućnostima i mogućnostima graditeljstva. Nije tajna da se Japan nalazi na možda najtrusnijem području na planetu, i oni zaista znaju kako se ponašati u ovakvim situacijama. Naravno, lako je govoriti o propustima nakon što se dogodila tragedija. Možda se neka šteta mogla izbjeći građenjem nuklearnih postrojenja dalje od obala, ili na manje trusnim dijelovima, ali i to je pitanje za struku. I, naravno, mogućnosti. Japan jest, u odnosu na Hrvatsku, velika zemlja, ali isto tako ova je država oko 80 posto planinska, s vrlo malim zemljištem gdje je uopće moguće nešto raditi. Isto tako, Japan je iznimno siromašan prirodnim resursima - recimo vodom za elektrane. Mogu birati: ili nuklearna energija, ili bez energije.

Kakva je politička klima?

Politička klima je stabilna. Ovo je ipak država vrlo stabilne demokracije i neke možebitne promjene u vrhu zasigurno neće bitno utjecati ni na gospodarstvo ni na političku situaciju. Političari dođu i odu. Ako naprave neke značajnije propuste, ni ne treba ih prisiljavati da odstupe - urade to sami. Trenutno ljudi nisu toliko zaokupljeni političkim problemima, radije gledaju kako pomoći unesrećenima. Ipak, nije tajna da bi mnogi na premijerskom mjestu voljeli vidjeti vladina glasnogovornika Yukia Edana za kojeg svi drže da je jedna od najvažnijih osoba koja je pridonijela smirivanju panike i držanju stvari pod kontrolom.

Što vam je ipak, nakon svega, najfascinantnije?

Najfascinantnija mi je činjenica da Japanci samo tjedan dana nakon katastrofe već govore o oporavku gospodarstva iako su ljudske i materijalne štete neprocjenjive. Barata se procjenama od nekoliko stotina milijardi dolara, a već se predviđa novi gospodarski uzlet Japana. Zemlja je doživjela brutalan udarac, ali ne da nije pala na koljena, nego su pretpostavke da će izaći još jača. Jednostavno neshvatljivo mnogima koji su prolazili kroz slične kalvarije, pa i u Hrvatskoj.