Na početku analitičkog teksta Zaklade Konrad Adenauer, naslovljenog ‘Prvih sto dana nove hrvatske Vlade’, podsjeća se kako su parlamentarni izbori održani 8. studenog, a Vlada je izglasana u Saboru 22. siječnja. Ističe se da u Vladi ‘izostaje usuglašeno, kooperativno djelovanje’ te da se dosad većinom bavila ispunjavanjem direktiva Europske unije, a nije provodila vlastitu reformsku politiku. Povrh toga, reformske ideje koje dolaze iz Vlade međusobno blokiraju koalicijski partneri pa se navodi da je ‘popularnu ideju HDZ-a o tisuću eura za svako novorođenče’ Most proglasio ‘financijski neodrživom’. Ne govori se ni o rješenjima za 320 tisuća hrvatskih građana kojima su blokirani računi, a ministar zdravstva Dario Nakić je ‘umjesto reformi najavio poskupljenje dopunskog osiguranja’.

Zaustavljeni su i neki reformski prijedlozi ministrice uprave Dubravke Jurline Alibegović, kao i ideja da se smanji broj ministarstava, navodi Zaklada Konrad Adenauer u prilično kritički intoniranoj analizi, što je naročito znakovito ako se zna da je ova zaklada blisko surađivala s HDZ-om u pripremama pred parlamentarne izbore. Konstatira se da je bilanca uspjeha Vlade slaba te se kao pozitivni primjeri među ministrima navode inoministar Miro Kovač i ministar financija Zdravko Marić.

Kao jedan od simptoma nefunkcionalnosti Vlade spominje se imenovanje novog šefa tajne službe SOA, u vezi čega su posve ignorirani prijedlozi predsjednika HDZ-a i potpredsjednika Vlade Tomislava Karamarka. Smatra se da je imenovanjem Danijela Markića premijer Orešković htio pokazati da je neovisan od onih koji su ga doveli na tu poziciju, a i da se predsjednica Kolinda Grabar Kitarović tako distancirala od Karamarka. Podsjeća se i kako su Orešković i Most blokirali imenovanje Milijana Brkića ministrom branitelja te da se Orešković oteo kontroli HDZ-a i odbija se ograničiti isključivo na ekonomske teme, što mu Karamarko javno poručuje. Zaklada Konrad Adenauer zaključuje da se unutar vlasti ‘vodi borba za utjecaj i podršku’.

U analizi se spominju i unutarstranački izbori u HDZ-u, SDP-u, HSS-u i HNS-u, a u vezi prvih zaključuje se kako su Milijan Brkić i Tomislav Čuljak pokušali u tijela stranke ubaciti što više svojih ljudi pa se tako, primjerice, šefa zagrebačkog HDZ-a Andriju Mikulića opisuje kao Brkićevog čovjeka. Iznenađujuća je pak bila pobjeda Kreše Beljaka u borbi za poziciju predsjednika HSS-a, koji smatra da koalicija s HDZ-om nije bila najbolja ideja za njegovu stranku, te se dodaje kako je u Samoboru - u kojemu je Beljak gradonačelnik - HSS u koaliciji sa SDP-om.

U devetostraničnoj analizi posvećeno je prostora i mogućem preslagivanju vladajuće koalicije pa su pedantni Nijemci uvrstili i tablice s brojem zastupnika koje u Saboru imaju pojedine stranke odnosno koalicije, zaključujući da su novi izbori realnija opcija.

Zaklada Konrad Adenauer zaključuje da trenutni odnosi moći između različitih političkih aktera ovise ponajviše o postizanju funkcionalnog dogovora između stranaka vladajuće koalicije te pozivaju vladajuću većinu da se ‘iskaže u postizanju bolje budućnosti za građane’ koji će ih ‘procijeniti po njihovim rezultatima’. Izražava se sumnja u to hoće li vladajući izdržati zajedno do kraja mandata te napominje da ‘politički analitičari šanse za preživljavanje ove Vlade smatraju malima’.

Kao potencijalna pozitivna posljedica aktualne situacije u Hrvatskoj smatra se mogućnost učenja političkih aktera o važnosti konsenzusa za uspješno vladanje i koalicijsku suradnju.