Propast kurikularne reforme samo je nova crtica u nizu propalih hrvatskih reformi. Nakon smjene vlasti više je pravilo nego iznimka da se reforme prethodnika zaustavljaju i da se kreće iznova. Nakon dolaska na vlast Domoljubne koalicije i Mosta, sjetimo se, odmah je zaustavljen Program plus koji je pokrenuo bivši ministar zdravlja Siniša Varga. Kukuriku koalicija, spomenimo samo, odmah nakon dolaska na vlast ukinula je projekt gospodarskih atašea koji je proveden preko javnog natječaja te su svi nakon nekoliko mjeseci vraćeni kućama ili u projekt javnih ovršitelja. Primjera je mnogo. Nakon propasti kurikularne reforme postavlja se pitanje zašto se sa svakom novom vlasti u Hrvatskoj brišu projekti prethodnika. Nedostaje li nam politike kontinuiteta? Što ta činjenica govori o nama kao društvu?
Prema mišljenju politologa Anđelka Milardovića, hrvatsko društvo se neprestano u vrti u zatvorenom krugu pa uvijek sve počinjemo ispočetka. 'Najveća hrvatska boljka u posljednjih 25 godina su ti revolucionarni skokovi. Svaka grupa koja osvoji vlast ne slijedi politiku kontinuiteta, nego revolucionarni skok, a revolucionarni skok znači prekid, raščišćavanje s prethodnima', objašnjava politolog koji naglašava da je to štetan proces.
Milardović smatra da postoje sfere života kao znanost, obrazovanje, kultura, zdravstvo u kojima bi trebao vladati nekakav kontinuitet i ne bi trebale biti žrtve revolucionarnih skokova.
Ovako se uvijek se iznova iscrpljujemo, kaže, troši se vrijeme, znanje, trud, energija i resursi, a učinci su nikakvi. 'Inače ne bismo bili u situaciji u kojoj jesmo. Polazimo od toga da čovjek treba biti zdrav, kulturan, obrazovan i treba znati. Takav tip čovjeka i sociokulturni oblik može se proizvesti samo ako se slijedi načelo kontinuiteta', misli Milardović
I nije takva situacija od jučer. Mi kao društvo patimo od revolucionarnih skokova i lomova ako se uzme razdoblje od 1918. do danas. Ako to usporedimo s britanskim, nizozemskim ili američkim institucijama koje počivaju na načelu kontinuiteta, onda su rezultati poražavajući. Dok su njihove institucije stabilne, razvijaju se i reformiraju, naše su podložne revolucionarnih skokovima i politici diskontinuiteta.
To je i slikovito opisao. Kaže da naše institucije izgledaju kao da netko četiri puta krene graditi kuću i onda nakon nekog vremena staje i kreće iznova. 'Ako se kuća svaki put gradi iz početka, onda se ne može nikad dovršiti', poručuje Milardović.
Njegov je prijedlog da slijedimo iskustvo i praksu zapadnih civilizacija.
'Trebali bi postojati neki temeljni dogovori oko organizacije života. Mora se raditi na tome da se dođe do dogovora jer mi uvijek imamo revolucionarno eksperimentalne situacije gdje se društvo stavlja u taj tip odnosa', zaključuje Milardović.
Sociolog Sven Marcelić također se slaže da je kontinuitet institucija jedan od najvećih problema našeg društva. 'Nama se nakon svakih izbora događa da u principu mijenjamo uprave i vodstva i politike državnih tvrtki, medija, obrazovnog i kulturnog sustava, što je teško održivo', kaže Marcelić.
Navodi da je baš nedavno bio na jednoj tribini u Zadru gdje je rekao da David Cameron po dolasku na vlast u Velikoj Britaniji sigurno nije smijenio cijeli BBC.
'Institucije bi trebale biti stabilnije nego li su vlade, u smislu da vlade mogu pasti za godinu, dvije ili četiri dok bi institucije trebale imati neki kontinuitet', misli sociolog.
Drugo pitanje može biti jesu li stvari kao što je kurikularna reforma ili bilo kakav drugi takav veliki zahvat u društvu konsenzualno doneseni. Marcelić misli da bi svakako trebali biti.
'S druge strane, čini mi se da način na koji se odnosi prema dobrom dijelu institucija je upravo taj da poslije svakih izbora slijedi potpuni zaokret, što je loše jer destabilizira sustav i nema nikakvih trajnih rješenja za bilo što', misli Marcelić.
Posebno se to vidi u politici prema zdravstvenom sustavu, gdje svaki novi ministar ima dijametralno suprotnu viziju kako bi trebalo ustrojiti sustav.
'Riječ je o dvosjeklom maču koji s obje strane siječe loše. S jedne strane siječe prakse na koje se ljudi navikavaju, a s druge strane sijeku i ono što bi moglo biti dobro u reformama ako se one sijeku samo zato što su druge političke opcije. Ne dopušta se sustavu da se ustabili, a stabilnost je osnova parlamentarne demokracije', kazuje nam Marcelić i dodaje kako se prilikom smjena vlasti garniture u potpunosti mijenjaju i vanjski polovi ili zdravstvo u potpunosti postaju nešto drugo.
Sociolog vjeruje da bi za prevladavanje takvog stanja trebalo promijeniti političku kulturu.
'To u zemlji koja ima 25 godina parlamentarne demokracije iza sebe, ide dosta teško. Smatram da bi se neke važne odluke trebale donositi konsenzusom kako se ne bi moglo dogoditi da je doneseno rješenje koje nije prihvatljivo svima', navodi sociolog.
Ključno je, prema njegovu mišljenju, da se ne mijenja kompletan sadržaj na kojem se radilo godinama samo zato što se promijenila vlada.
'Nužno je, recimo, kada se radi baš o kurikularnoj reformi, da postoji konsenzus barem dvotrećinske većine oko toga što bi se trebalo raditi. Vladajući nužno moraju uključivati oporbu u donošenje važnih i dalekosežnih odluka jer će samim time reforma biti održivija i prihvatljivija ako su bili uključeni u proces donošenje odluka', kaže nam Marcelić.
Primarni problem je, naglašava, feudalno shvaćanje državnih institucija u kojima je pobjeda na izborima kao pucanj starterskog pištolja da se krene u masovno osvajanje svih institucija koje postoje.
'Stranačka križaljka ometa distribuciju stručnosti unutar sustava. Čim vi nekoga tko je uspješan mijenjate samo zato što je iz pogrešnog tabora, to je loše, kao i kad se sustav koji se uhodavao godinama mijenja samo zbog promjene vlasti', zaključuje Marcelić.
Dakle, potrebna je potpuna promjena načina razmišljanja i djelovanja hrvatskih političkih elita kako bi se izašlo iz začaranog kruga neprestanih početaka u kojem se vrtimo. Ako ne dođe do promjene paradigme, može se očekivati da nakon novih izbora i smjene vlasti slušamo o novim reformama u zdravstvu, obrazovanju, kulturi, medijima…
