Trojke u obitelji Primorac, Anđelu, Kristijana i Antonija, primila je prije nekoliko dana ministrica obrazovanja, znanosti, kulture i sporta Županije zapadnohercegovačke Helena Lončar i nagradila ih za njihovu izvrsnost. Tim povodom, u Ljubuškom smo razgovarali s Primorcima, nesvakidašnjim gimnazijalcima koji su poznati u Ljubuškom, jer su jedini trojci koje žive u tom gradu, a sada su poznati i po tome što su svih troje završili sve razrede osnovne škole i gimnaziju s prosjekom 5,0 i uzornim vladanjem.

Anđela, Kristijan i Antonio Primorac rođeni su 2. kolovoza 1993. u Stuttgartu u Njemačkoj, gdje su njihovi roditelji Miro i Dijana bili na privremenom radu.

'Kada su djeca imala četiri godine vratili smo se u Ljubuški, nije nam bilo zgodno u Njemačkoj s troje male djece, ja sam po čitave dane radio, a žena je sama brinula o djeci, i sve nam je bilo kompliciranije, pa smo se odlučili vratiti u Hercegovinu', govori nam otac Miro. I vratili su se, danas žive u Ljubuškom, na Humcu, pored crkve Sv.Ante.

Kako ste uspjeli svih troje, sve razrede završiti s 5,0?

'Jednostavno, pratiš u školi, kući malo ponoviš i to je to', kaže ležerno Kristijan.

Koji vam je predmet najdraži?

'Matematika, više smo od brojeva nego od slova', kažu uz smijeh braća koja se ovih dana pripremaju za prijemni ispit u Mostaru.

'Nas dvojica ćemo na strojarstvo, a sestra će na građevinu. Svi ćemo u Mostar, da budemo skupa.'

Iako ističu da ne uče skupa, svatko je u svojoj sobi i tamo uči, 'ponekad čisto razmijenimo informacije, ali ne učimo skupa, kako to svi misle', kaže Kristijan. 'U nekim stvarima prenosimo znanja, kao npr. u vezi glazbe. Naš susjed Boris je nas dvojicu naučio svirati gitaru, a onda smo mi u kući naučili sestru, tko da svi sviramo. Formalno nemamo bend, ali sviramo u nekim kombinacijama. Ja sviram bas', kaže Kristijan, obožavatelj Red Hot Chili Pappersa.

'Slušamo rock, ustvari sve osim narodne, slušamo stranu glazbu.'

A ona i nije tako strana za njih, jer svi govore njemački i engleski jezik, a znaju nešto i talijanskog.

'Išli smo u Njemačkoj u vrtić, a poslije smo gledali njemačke crtiće na satelitskoj, tako smo zadržali njemački', kažu.

'Slušate li Thompsona?', pitam Antonija, koja cijelo vrijeme zagonetno šuti i osmjehuje se.

'Ima Thompson nekih dobrih stvari, ali ne slušamo glazbu koja se trenutno sluša u Ljubuškom'.

Iz razgovora s Antonijem da se razaznati da Primorci ni po ostalim razmišljanjima nisu kao ostali Ljubušaci. Njihova razmišljanja i njihovi odgovori vrlo su jasno definirani i matematički precizni, naoko ležerni, no odgovore sipaju kao iz rukava i odaju dojam da ih se ne može iznenaditi nijednim pitanjem. Strpljivo slušaju pitanja, a onda staloženo odgovaraju, ma o čemu bila riječ.

Naglašavaju kako religija ima značajno mjesto u njihovu životu, članovi su Frame (Franjevačka mladež), imaju pozitivan stav prema svom okruženju, uviđaju probleme u kulturi i tradiciji, Antonio iznosi znakovite zaključke o politici i, što je neobično, imaju zanimljiva predviđanja o budućnosti glede tehnoloških napredaka. Vjeruju da se već sada uspješno izvodi teleportacija, predviđaju robotizaciju ljudi, čipove i pretpostavljaju da će svijet morati nešto učiniti po pitanju ekologije da bi se održao planet. U svemu tome, vjeruju da će za pet godina završiti fakultet i vratiti se živjeti u Ljubuški.

Njihova inteligencija prerasla je njihovu skromnost i gotovo je nemoguće da ovako inteligentni mladi ljudi ostanu u jednom malom mjestu u Hercegovini. Njih čeka budućnost u nekim drugim gradovima i državama i sasvim je sigurno da će se za pet ili deset godina pričati o mladim genijalcima iz Ljubuškog, koji su kao gimnazijalci obećali ponovni intervju novinaru putem čipova koji će prenositi misli na daljinu.