'Hrvatska ima previše političkih stranaka, ali ne u apsolutnom smislu, nego kad je riječ o Saboru jer njihova brojnost otežava njegovo formiranje, a postavlja se i pitanje čije interese one predstavljaju, pa ne čudi mišljenje građana da su stranke nečiji paravani', kaže Zakošek.

Iako se brojnost stranaka čini hrvatskim problemom, i 'u nekim drugim višestranačkim sustavima postoje brojne stranke, poput SAD-a ili Velike Britanije, samo što se tamo treba dobrano potruditi za ulazak u tijela vlasti', ističe Zakošek.

Zanimljivo je i da, iako se neprestano pojavljuju neke nove stranke, birači baš i nisu previše impresionirani, dok s druge strane, one koje su tu već duže vrijeme, ali su u međuvremenu oslabile, i dalje uspijevaju preživljavati postajući 'pivotalne stranke', uživajući utjecaj na izvršnu vlast nerazmjeran onome u biračkome tijelu, čega je primjer HSLS.

HRVATSKI SUSTAV NAGRAĐUJE 'STRANČICE'

Naime, kako objašnjava Zakošek, 'u Hrvatskoj je sustav takav da nagrađuje male stranke, koje naplaćuju svoje pozicioniranje u koaliciji'. Doduše, nisu ni druge zemlje lišene takozvane diobe plijena temeljem neformalnih dogovora vezanih uz sklapanje koalicije, koji se u Hrvatskoj najčešće odnose na zauzimanje čelnih mjesta državnih tvrtki, čime se razvija partitokracija.

Štoviše, u Hrvatskoj je bilo slučajeva i osnivanja stranaka koje zapravo nisu ništa drugo do usko organizirane skupine specifičnih interesa. Na pamet pada odmah Hrvatska stranka umirovljenika koja je nastala zbog smanjivanja mirovina u odnosu na plaće ispod zakonski određenog postotka, a svako malo iskoči i ideja o osnivanju stranke poduzetnika.

Osim toga, mnoge prozivke često idu i na račun HSS-a, kojeg se često smatra klijentelističkom strankom kao i HSLS. U takvim, ali i sličnim slučajevima, možda ne bi bilo zgorega 'promijeniti pravila u smislu da se koalicijske liste, kao u Njemačkoj, mogu slagati tek nakon izbora', smatra Zakošek.

NEDOSTATAK UNUTARSTRANAČKE DEMOKRACIJE

Kad smo već kod izbora, problem sa strankama je i nedostatak demokratičnosti unutar njih samih koji se očituje kod 'pravila kandidiranja na stranačkim listama, gdje glavnu ulogu igra podobnost, a ne sposobnost', upozorava Zakošek. Smatra da stoga 'treba osnažiti utjecaj stranačkog članstva'.

Određeno vježbanje unutarstranačke demokracije postoji u obliku unutarstranačkih izbora poput onih u SDP-u, no Zakošek smatra da u Hrvatskoj zasad ipak nema prave unutarstranačke demokracije. Ipak, smatra da bi s druge strane bilo 'previše pojednostavljeno reći da strankama vlada željezni zakon oligarhije'. Jasno je, ističe Zakošek, 'da su stranačke elite u prednosti, ali ima sredstava protiv toga, koja se odnose na volju političke zajednice upravo tako da se demokracija prakticira i u samim strankama'.

STRANKE PRIVATIZIRAJU DRŽAVU

To je iznimno važno zato što su se, kako u Političkoj misli na temu 'Političke stranke kao javnopravne osobe hrvatskog pravnog sistema' piše profesor Ivan Padjen s Fakulteta političkih znanosti, 'na jednoj strani političke stranke nametnule kao toliko utjecajan posrednik između birača i države da su u najvećem broju suvremenih demokratskih političkih sistema stekle gotovo monopol na imenovanje kandidata na političkim izborima. Time su dobile i odlučujući utjecaj na formiranje državne volje u svim njezinim manifestacijama'.

Međutim, piše dalje Padjen, 'putem stranačkih kandidata izabranih za državne dužnosnike političke su stranke de facto u velikoj mjeri privatizirale državu. Ona je pak s druge strane političkim strankama, kao izvorno društvenim institucijama, prenijela dio svoje nadležnosti, odnosno nadležnosti svoje birokracije, da donosi određene akte, čime država delegira političkim strankama vršenje svoje volje i podupire ga'.

Stranke su, dakle, ključna institucija demokratskog sustava i stoga trebaju biti transparentna tijela, a ne sjene nečijih tuđih interesa, pri čemu najviše svjetla treba uperiti na njihovo financiranje, čime se suzbija i politička korupcija.

NEDOSTATAK SANKCIJA I KONTROLE NAD STRANAČKIM FINANCIJAMA

No tu se već godinama gotovo ništa ne mijenja jer, ističe Zakošek, 'i dalje nema prave kontrole i ozbiljnijih zakonskih sankcija za one koji se ne drže pravila, a o čemu zapravo postoji konzensus svih političkih stranaka, pa jedino sredstvo pritiska da se stranke ponašaju u skladu s pravilima ostaju mediji i građani'.

Naime, Državna revizija nadgleda stranačke financije, međutim stručnjaci i nevladine udruge višekratno su upozoravali da bi tu dužnost trebalo preuzeti neko neovisno javno tijelo, primjerice Državno izborno povjerenstvo.

Problematično je također što stranke i dalje nemaju obavezu objave izvora svih sredstava u kampanji, požalio se GONG, komentirajući novi prijedlog Zakona o financiranju političkih aktivnosti i izborne promidžbe, a predlaže da se zabrani financiranje svim poduzećima u kojima država ima udjel veći od 25 posto.

Uslijed svega postavlja se i neizbježno pitanje: je li Hrvatska pri kraju s pojavljivanjem novih zvijezda ili pomrčina – kako vam drago - na domaćem političkom nebu? Zakošek smatra da 'nije i očekuje mogućnost neke nove populističke stranke, a u međuvremenu ključ kvalitetnog stranačkog života vidi u institucionalnim reformama i razvoju civilnog društva, čiji utjecaj na stranke treba jačati'.