Šteta što društveni sukobi nisu pretjerano tražena izvozna roba na svjetskom tržištu, jer bi Hrvatska tako mogla konačno izaći iz višegodišnje recesije i bez problema prestići Njemačku na prvom mjestu po izvozu svojih proizvoda u svijetu. Gospodarski rast bi se mjerio u dvoznamenkastim brojevima, a Kina bi zavidno gledala na hrvatsko eksportno čudo i pitala se što je tajna te male europske države. Ostatku planeta bismo mogli ponuditi vrhunsku i dugotrajnu robu originalne hrvatske proizvodnje te bi brend 'Made in Croatia' zasigurno bio prepoznat od Pekinga do Rija
Sukobi oko partizana i ustaša, onih koji su za sekularnu državu protiv onih koji bi crkvenu, obračuni sindikata i poslodavaca, Vlade i manje-više svih ostalih, pa onda i unutarstranački obračuni od HDZ-a preko SDP-a do HNS-a, svađe oko toga treba li se na svečanim komemoracijama zviždati i urlati, vječita netrpeljivost između Zagreba i ostatka države, napose Splita, okapanja i razbijanja oko dvojezičnosti i prva nacionalnih manjina, bitke (neo)liberala i (neo)marksista oko ekonomskih pitanja, sudski procesi banaka i građana s kreditima u francima... Zapravo je nemoguće dosjetiti se i nabrojati svih sukoba koji razdiru i paraliziraju hrvatsko društvo, jer ako već industrijski skoro ništa ne proizvodimo, to nas ne sprečava da sustavno generiramo društvene konflikte u kojima, s obzirom na to kako su postavljeni, ne može biti pravih pobjednika dok su gubitnici svi građani RH.
U toj bujici najraznolikijih društvenih sukoba nažalost nedostaje jedan koji bi itekako imao smisla i blagotvorno djelovao na budućnost Hrvatske, jer je uvijek bio garancija napretka i modernizacije, a to je sukob generacija. Hrvatski mladi trebaju što prije shvatiti, koliko god to moglo zvučati ružno, da im vlastiti roditelji uništavaju budućnost i dovode ih u situaciju ovisnosti i besmislenog životarenja, i to sve uz refren da čine sve za vlastitu djecu. Mnogi će reći da su to objede i gluposti, jer su njihovi roditelji divni ljudi koji su im omogućili štošta u životu (evo, ja ću prvi!), ali ovdje nije riječ o pojedinačnim iskustvima, nego o društvenim trendovima i suhim statistikama, koje neupitno pokazuju da su hrvatski mladi u jednoj kolosalnoj banani. I to baš zbog društvenih i političkih odluka koje su njihovi roditelji, ali i djedovi i bake donosili i podržavali u proteklih dvadeset godina.
HRVATSKA TREĆA PO NEZAPOSLENOSTI MLADIH U EU-u
Hrvatska je unutar Europske unije treća po nezaposlenosti mladih (gore je samo u ekonomski posve razorenoj Grčkoj i jako klimavoj Španjolskoj), što između ostaloga rezultira sve većim odlaskom visokoobrazovanog mladog kadra iz države, jer generacije koje su sada u dvadesetim i tridesetim godinama jasno vide da im u Lijepoj Našoj budućnosti nema. Pritom se vanjski dug države uspinje do himalajskih visina, ali nitko ne govori kako će sve te kredite otplaćivati oni koji su rođeni osamdesetih i devedesetih, a ne oni koji sada imaju četrdeset-pedeset godina i više. Koliko god bila tragična situacija hrvatskih umirovljenika, oni također neće otplaćivati sve te dugove koje su hrvatske vlade – predvođene HDZ-om ili SDP-om, nevažno – akumulirale od 2000. godine, a ne treba zaboraviti ni da su oni najdiscipliniraniji glasači što znači da nisu samo 'usosili' vlastite unuke, nego i sebi sustavno pucali u nogu. Dok je u Njemačkoj uobičajeni dio političke debate oko deficita isticati kako se 'ne želi dugove ostaviti djeci i unucima', u Hrvatskoj se takvo što uopće ne spominje, nego se samo pohlepno razmišlja o tome kako sada i odmah uzeti što veći dio kreditiranog kolača za sebe.
Iako im to vjerojatno nije namjera, današnja roditeljska generacija – bez obzira na to je li riječ o tzv. malim ljudima ili društvenoj eliti - u Hrvatskoj se ponaša u skladu s izrekom Ljudevita XV. 'Poslije mene – potop'. Osnovat će se, primjerice, Stožer za obranu hrvatskog Vukovara, ali nikome ne pada na pamet da osnuje Stožer za budućnost vukovarske djece.
DOBILI BESPLATNO ZDRAVSTVO I ŠKOLSTVO KOJE DJECI NISU OSTAVILI
Ne stvaraju se skoro pa nikakve nove vrijednosti koje bi se ostavile u naslijeđe onima rođenim nakon uspostave samostalnosti, nego im se nudi naslijeđe pljačkaške privatizacije, siromaštva, nacionalne i svake druge netrpeljivosti, ekonomske paralize i polaganog ali neizbježnog odumiranja. Pritom je apsurd još veći ako se uzme u obzir to da je roditeljska generacija – oni rođeni nakon Drugog svjetskog rata pa do osamdesetih godina prošlog stoljeća – od svojih roditelja dobila besplatno školstvo i zdravstvo, sve te bolnice u kojima se danas liječimo (je li u nezavisnoj Hrvatskoj napravljena ijedna nova bolnica?), svjetski relevantnu kulturu, zakonsku ravnopravnost spolova i još mnogo toga dobroga.
Samo jedan reprezentativan primjer: u Zagrebu je sedamdesetih izlazio odličan i čitan časopis za djevojke Tina, a kriterij za dospjeti na njegovu naslovnicu bio je taj da je djevojka odlična učenica. Danas se pak djevojkama od najranijih dana naslovnice časopisa nude samo ako će pokazati guzice i sise.
Nije ovdje riječ o jugonostalgiji, nego o tome da je prijeko potrebno suočiti se s činjenicom da su naši roditelji totalno podbacili u izgradnji države i društva nakon Domovinskog rata pokazavši zastrašujući izostanak konstruktivne vizije i sposobnosti da od Hrvatske – koja u mnogočemu ima fantastične uvjete – naprave društvo u kojem vrijedi živjeti.
ZAŠTO JE 'NAPAĆENI NAROD' DVAPUT BIRAO SANADERA?
Umjesto da se suoči s vlastitim neuspjehom i razmisli o tome što je potrebno učiniti da se ova grozna situacija popravi, roditeljska je generacija – kako je pokazalo nedavno objavljeno istraživanjeInstituta Ivo Pilar – pobjegla u isprazno obožavanje tradicije i ponekad skoro pa primitivni konzervativizam. Roditeljska se generacija sada rado stilizira u 'napaćeni narod', i na taj način odbijajući da se suoči sa svojim neuspjesima te za sve krivi isključivo vladajuće elite, kao da nije svaka od njih – uključujući i megalopova Ivu Sanadera u dva mandata! – došla na vlast baš zahvaljujući glasovima tog 'napaćenog naroda'.
Dok je dr. Ivo masovno šarmirao i napuhavao budžet kako bi zaposlio svoje glasačko tijelo u državnoj upravi, većina se pravila slijepa pored zdravih očiju da tu nema nikakve korupcije i pljačke, bezobrazno ignorirajući sve one istraživačke tekstove u Feralu ili glasna upozorenja GONG-a da se u predizbornim kampanjama troši novac sumnjiva porijekla. Da se tada doista mislilo o budućnosti vlastite djece, a ne kratkoročnom pumpanju kućnog budžeta kreditima (jer to su dvije radikalno različite stvari!), radilo bi se i glasalo drugačije. Ali nije, i od toga se ne može pobjeći.
Pobogu, pa Hrvatska je jedina u povijesti EU-a uspjela svoj ulazak u ovu asocijaciju država pretvoriti u neuspjeh i blamažu te će današnja mladež morati ispravljati i taj promašaj roditeljske generacije, pod uvjetom da ikoga od mladih ostane u državi dok se seniorska oligarhija makne sa svim mogućih pozicija moći.
MLADI POSTALI EKONOMSKI TAOCI RODITELJA
No najveći i neoprostivi grijeh roditeljske generacije jest to što je svojim konzervativizmom, pristajanjem na pljačke i mućke, kompleksima i izokrenutim društvenim vrijednostima inficirala vlastitu djecu, koja su se još pretvorila u ekonomske taoce roditelja.
Doista su potresni rezultati prošlogodišnje studije Instituta za društvena istraživanja i Zaklade Friedrich Ebert o 'Mladima u vremenu krize', u kojemu se – između ostaloga – pokazalo da bi skoro 50 posto mladih tražilo od roditelja odobrenje za stupanje u brak s osobom koju vole. Kao da smo u 19., a ne 21. stoljeću! Razlog tome je to što većina mladih živi kod roditelja i o njima financijski ovisi, čime gube slobodu životnog i ljubavnog izbora koju su ti isti roditelji uzimali skoro pa zdravo za gotovo.
Zato bi hrvatska mladež trebala radikalno odbaciti naslijeđe svojih roditelja koje cijelu državu sustavno vodi u propast te osmisliti drugačije vrijednosti i politike za stvaranje bolje budućnosti. Inače ćemo završiti kao Norman Bates iz Hitchcockova 'Psiha', potpuno izluđena kopija roditeljske sebičnosti i nesposobnosti upakirane u veliku brigu i ljubav.
