I, zaista, veliki dio tzv. kršćanskog zapada ignorira strahote kroz koje prolaze mnogi vjernici. A ni mi u Hrvatskoj nismo potpuno nevini od nezainteresiranosti za netoleranciju kakvu kršćani trpe u zemljama poput Iraka, Palestine, Saudijske Arabije, Egipta, Libanona, Sudana, Sirije, Indonezije, Tajlanda, Nigerije, Kine, Turske, Maroka, Alžira, Pakistana, Indije, Sri Lanke ili Laosa.

Na sam je Božić, iz bazilike Svetoga Petra u Vatikanu, Papa molio za mir na Bliskom istoku, posebno hrabreći katolike Iraka i Kine da izdrže progone. Ali je Benedikt pozvao na mir i toleranciju i za pripadnike svih religija.

Popis zemalja u kojima se proganja kršćane sve je duži i više nije sastavljen samo od islamskih zemalja. Iako je Papa osobito zabrinut za stanje na Bliskom istoku gdje su kršćani, kako je rekao u ponedjeljak, 20. prosinca, govoreći pred cijelom kurijom, 'najopterećenija i najizloženija manjina'.

Vatikanski dužnosnici tvrde da se 'kristijanofobija' širi i na području Europe. Pred kardinalima, Papa je ponovio tezu da je agresivni laicizam toliko štetan kao što je vjerski fanatizam, jer i jedna i druga pojava 'predstavljaju vanjski oblik odbijanja legitimnog pluralizma i samog principa laicizma'.

U poruci za Svjetski dan mira, koji Katolička crkva slavi 1. siječnja, Papa ne ostavlja mjesto za sumnju i kaže: 'Ista ona odlučnost kojom se osuđuje bilo koji oblik fanatizma i vjerskog fundamentalizma, mora biti izložena da se svijet suprotstavi bilo kojem obliku neprijateljstva prema religiji, a koji bi ograničio javnu ulogu vjernika u građanskom i političkom životu.' U govoru, koji se tradicionalno šalje vjerskim liderima i međunarodnim institucijama kao što je UN, Papa je dodao i da izražava nadu da će 'na Zapadu, a posebno u Europi, završiti neprijateljstva i predrasude prema kršćanima'.

Prema političkoj teologiji Josepha Ratzingera, svijet danas živi trenutak koji je 'sličan onomu kada je srušeno Rimsko Carstvo', jer su 'glasovi razuma jako slabi' i zato što se 'antikršćanski pokret širi na mnoga mjesta zahvaljujući spoju grčevite želje za zaradom i sljepoći ideologija'.

Ovakvi signali za alarm u vezi vjerskih sloboda u svijetu nisu novi iako su u prošlosti ti signali bili nešto blaži.
U siječnju 2005, u posljednjem obraćanju članovima diplomatskog zbora akreditiranih pred Svetom Stolicom, Ivan Pavao II. zamolio je svih 178 veleposlanika i otpravnika poslova da brane vjersku slobodu, i to 'učinkovitim pravosuđem', ali je odmah dodao da se Crkva neće miješati u domenu političkih sloboda ili u kompetencija država jer, kako je rekao, 'znamo dobro razlikovati što je cezarovo, a što je Božje'.

Prvi vatikanski dužnosnik koji je iskoristio neologizamkršćanofobija bio je tajnik Svete Stolice za odnose s državama Dominique Joseph Mamberti, i to u govoru od 29. kolovoza 2008. kaže:

'Kršćanofobija se sastoji od ponašanja koja se mogu dijeliti u tri područja', govorio je Mamberti: 'Loše obrazovanje ili loša informacija o kršćanima i njihovoj religiji, ponajviše putem medija, zatim netolerancija ili diskriminacija koju trpe građani koji su kršćani, napose zbog administrativnih ili legislativnih poteza koji favoriziraju pripadnike drugih religija ili one koji ne vjeruju i, napokon, čisto nasilje i progoni.'

Zanimljivo je to i da je Crkva u mnogim člancima i javnim nastupima smatrala da je prvi veliki val suvremene kršćanofobije stigao s prvim Zaljevskim ratom te da se onda proširio, kao divlja vatra, nakon terorističkih atentata na SAD 11. rujna 2001. u 'ratu protiv terorizma'. Godine 2004, tadašnji vatikanski ministar vanjskih poslova Giovanni Lajolo tvrdio je da 'rat protiv terorizma, iako potreban, ima svoje kolateralne efekte u pojačanju kršćanofobije u velikim dijelovima planeta u kojima, što je krivo, zapadna se civilizacija ili neke političke strategije zapadnih zemalja (čitati: Bush i SAD) sebe smatraju determiniranima kršćanstvom ili, barem, ne odvojenima od te religije'.

Podaci govore u prilog  tvrdnji porasta nasilja. Godine 2004. ubijeno je 15 kršćana. Kako rekosmo, 2009. ubijeno je 37 vjernika, dvaput više nego 2008. Ove je godine saldo odista impresivan. Nigerija: 500 mrtvih; Turska: nožem je ubijen predsjednik biskupske konferencije Luigi Padovese, a ubojstvo ima sve karakteristike ritualnog smaknuća kod islamista; Afganistan: puno mrtvih, ali se pamti smaknuće desetero misionara; Egipat: ubijeno najmanje sedam koptskih kršćana; Irak: otmica oko stotinjak kršćana u jednoj crkvi u Bagdadu završila je sa 52 mrtva i 67 ranjenih kršćana itd.
Ima li Papa pravo na iskazanu dramatičnost? Ako promotrimo progon vjernika, u ovom slučaju kršćana, kroz prizmu povrede ljudskih prava, situacija je doista zabrinjavajuća.