Etnička pripadnost je emotivno stanje koje je teško definirati i čija narav je u osnovi iracionalna. Usprkos tome, često se doživljava kao najvažnija sastavnica individualnog identiteta, kao zadanost koja ne podliježe slobodnom izboru i stječe se nasljeđem (što je, dakako, nemoguće utvrditi i potpuno je nejasno koliko daleko u prošlost, do kojeg bi naraštaja trebalo tragati za tim nasljeđem). Ta je emocija toliko jaka da u mnogima rađa iluziju kako je riječ o nečem stvarnom, urođenom i neizrecivo važnom, iako u etničkoj pripadnosti nema ničeg stvarnog osim strasti kojom interpretira sebe samu.

Državljanstvo je, s druge strane, potpuno jasan, racionalan i jednostavan pravni odnos između građana i države koji ne stoji – a u demokratskim državama nipošto ne bi ni trebao stajati – u bilo kakvoj vezi s etničkim osjećajem. Državljanstvo je, za razliku od emocija i drugih mentalnih stanja, lako zakonski definirati i urediti.

Već sama racionalna i pravno odrediva narav državljanstva, kao i iracionalna i pravno neodrediva narav etničke pripadnosti, upućuje na to da demokratska država – a demokracija je po definiciji racionalna – može uređivati odnose sa svojim građanima isključivo na temelju državljanstva. Državljanstvo je javna i javnopravna kategorija, dok etnička pripadnost (kao i druge ljudske osobine koje proizlaze iz slobodnog izbora ili psiholoških sklonosti) spada u privatnu sferu – ona nije res publica – i zato ne smije biti osnova niti za povlastice niti za diskriminaciju, ponajmanje za državotvorne pothvate. Svakako da etnička pripadnost treba stajati pod zaštitom države, ali ne kao ideološka i politička vrednota već samo kao jedno od individualnih ljudskih prava. U protivnom, država može postati predmet nekritičkog obožavanja i emotivna zajednica utemeljena na fikciji umjesto na racionalnoj svrsi što je u nepomirljivoj suprotnosti i s demokracijom i sa suštinom države kao nepristrane i emotivno indiferentne javne službe.

Ne zna se imaju li Kolinda Grabar Kitarović i Ruža Tomašić, kada se zalažu za političko hrvatstvo, na umu opisanu razliku između etničkog osjećaja i državljanstva, odnosno između etnosa i demosa. No, kako god bilo, kada Ruža Tomašić kaže da nikome ne smije biti ni bolje ni gore zato što je "manjinac" ili pripadnik većinskog naroda, riječ je o moralno besprijekornom stavu. Na izravan upit u intervjuu danom Tportalu 22. siječnja 2014. rekla je da bi Hrvatska trebala ukinuti status nacionalnih manjina.

Je li i stav da etnički Srbi, Bošnjaci, Talijani i ostali trebaju izgubiti status nacionalne manjine u Hrvatskoj moralno besprijekoran?

Jest, ali samo pod uvjetom da i etnički Hrvati izgube status nacionalne većine.

Hrvatska bi u tom slučaju bila definirana isključivo kao država svih svojih građana, a ne, kako stoji u preambuli Ustava, 'kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika nacionalnih manjina'. Takva, etnička definicija države je diskriminacijska jer jednu pravno neodredivu kategoriju kao što je narod (a koja počiva na emotivnim predodžbama) uzdiže na razinu kriterija po kojem se građani dijele na većinu i manjinu, što je u nepomirljivoj i suštinskoj suprotnosti s demokracijom, vladavinom prava i temeljnim moralnim vrijednostima moderne civilizacije.

Političko hrvatstvo može postati demokratska i privlačna kategorija ako se poima inkluzivno, isključivo kao državljanstvo, kao bezbojan – color blind – pravni odnos i to pod uvjetom da se odrekne svojih etničkih, emotivnih i mitoloških značajki, napose agresivnih izmišljotina i moralnih ucjena, tipičnih za svaki nacionalizam. Domoljublje, koje je samo licemjerni izraz za nacionalizam, onemogućuje racionalan i kritički odnos prema državi i zato je pogubno za demokraciju. Država može podnošljivo funkcionirati jedino ako se podvrgava bezobzirnoj sumnji i postojanom pritisku kritičke javnosti. Uostalom, svako pretjerano ili javno isticanje neke emocije, pa i domoljublja, nepristojno je i dosadno. Bez sekularizacije etničke pripadnosti i njenog svođenja na tek jednu od mnogih ljudskih osobina za kojom građanin može ali i ne mora posegnuti, nemoguća je zajednica ravnopravnih državljana ili politička nacija. Promocija etničke pripadnosti u temeljnu ljudsku i društvenu vrijednost, u izgovor za teritorijalne i državnopravne promjene ili osjećaj superiornosti nije samo neukusno nego može biti i smrtonosno, s fatalnim posljedicama po kulturni i ekonomski, uopće civilizacijski napredak.

Drugim riječima, da bi se etnički Srbi, Talijani ili Bošnjaci u Hrvatskoj mogli smatrati političkim Hrvatima, i etnički Hrvati bi trebali postati isključivo i samo politički Hrvati. Jednako tako će i građani homoseksualne konstitucije steći status političkih Hrvata – što je samo drugi izraz za ravnopravnog građanina u Hrvatskoj – tek kada im se zajamči pravo na sklapanje braka i usvajanje djece. Time nitko ne bi bio oštećen ni ugrožen, kako god se osjećao: kao etnički Hrvat, Srbin, Talijan ili, primjerice, heteroseksualac, protestant ili musliman. Ukratko, nitko ne bi izgubio ništa, a dobili bi svi. Osjećali bi se loše samo nacionalisti, ali oni se i trebaju osjećati loše u civiliziranom društvu i demokratskoj državi. Ipak, dok god društvo ne stigmatizira nacionalizam kao težak nasrtaj na razum, demokraciju i čovječnost i dok god je Hrvatska definirana i percipirana kao nacionalna država, pozitivna diskriminacija manjina ostat će najvažniji moralni imperativ hrvatske politike.

Kada bi ideja o svim državljanima Hrvatske kao političkim Hrvatima dosljedno zaživjela, hrvatska vanjska politika bi bila dužna etničke Hrvate i Bunjevce u Srbiji smatrati političkim Srbima, a etničke Hrvate u BiH, političkim Bosancima i Hercegovcima. Jasno, tada bi i Srbija i BiH trebale postati države svih svojih građana – isključivo svojih građana – a ne srpskog naroda, odnosno 'triju konstitutivnih naroda'. Samo na takvim osnovama moguća je Hrvatska u kojoj bi svi njeni državljani bili politički Hrvati, onako kao što su svi državljani etnički, rasno i religijski raznolikih Sjedinjenih Država (politički) Amerikanci. No, zbog izbjegavanja nesporazuma i moguće konfuzije između etničkog osjećaja i državljanstva, izraz 'državljanin Hrvatske' (ili SAD, Srbije, Finske itd.) neusporedivo je prikladniji od izraza 'politički Hrvat' (Amerikanac, Srbin, Finac itd.).

Ostaje otvorenim pitanje je li građanskoj državi u kojoj je etnička pripadnost sekularizirana potrebna dvojezičnost ili upotreba dvaju pisama? Prvo, jezik nije etnička odrednica iako mnogi pogrešno misle da jest. Drugo, javna upotreba ovog ili onog jezika ili pisma, ili ovog ili onog naziva istog jezika, individualno je ljudsko pravo. Nadalje, notorno je da, primjerice, etnički Talijani u Istri ili etnički Česi u Daruvaru odlično govore i razumiju hrvatski te da se etnički Srbi u Vukovaru s lakoćom služe latinicom. Dvojezičnost nije potrebna etničkim manjinama. Potrebna je ponajprije zato što je lijepa sama po sebi. Ona je simbol pluralizma i kulturnog bogatstva koji iritira nacionaliste. Što je dobro. Zemlja u kojoj se nacionalisti ne osjećaju iritirano nema budućnosti.