Snažno je prisutna u Africi - svoju jedinu inozemnu bazu ima u Džibutiju, navodno kako bi zaštitila trgovačke brodove od pirata - a u europskim medijima slabo je popraćeno njeno posredovanje u pokušaju normalizacije odnosa Saudijske Arabije i Irana, koje je iznenađujuće nastavljeno i nakon izbijanja sukoba u Izraelu i Palestini.

No zato je prošlog tjedna snažno odjeknula poruka SAD-u da se 'nemaju pravo miješati u probleme između Kine i Filipina, nakon što se kineski brod sudario s filipinskom brodicom i time ponovno podigao tenzije u višegodišnjim sporovima Južnog kineskog mora. SAD, naime, s Filipinima još od 1951. ima sporazum o uzajamnoj obrani, a predsjednik Joe Biden otvoreno je najavio da će braniti tu zemlju.

'Obećanje SAD-a da će braniti Filipine ne smije povrijediti kineski suverenitet i pomorske interese u Južnom kineskom moru i ne smije ohrabrivati ilegalne zahtjeve Filipina', uzvratili su iz Pekinga. Kina trenutno ima najveću stalnu kopnenu vojsku i mornaricu na svijetu, što je podatak koji se ne smije zanemariti premda se njenu vojnu sposobnost, barem u ovom trenutku, ne procjenjuje usporedivom s onom SAD-a.

'Kina je sve očitije sveprisutna, no još uvijek nije zauzela ulogu koju je do pada Berlinskog zida imao SSSR - dakle, globalne sile i jedinog velikog takmaca Americi. Kina pokazuje ambicije to postati', kaže za tportal vanjskopolitički analitičar Denis Avdagić. Po njemu Rusija već neko vrijeme ne ispunjava te kriterije, dok ju je Kina prestigla - ali i dalje joj nedostaje snažnija ekonomija drugačijeg profila, kao i vojna moć kojom bi mogla parirati SAD-u.

'Ono što je u Americi vjerojatno izazvalo najviše pažnje i podizanja obrva jest kineski pokušaj posredovanja u normalizaciji odnosa između Saudijske Arabije i Irana, koji je tekao paralelno s američkim nastojanjima normalizacije odnosa između Izraela i njegovih arapskih susjeda, prije svega upravo Saudijske Arabije, koji je gotovo rezultirao međusobnim priznanjem', tumači Avdagić.

'Kinezi putem dosta brzo uče: kada su spoznali da njihova inicijativa 'Pojas i put' ipak neće proći u Europi, jer se radi o 'američkom' teritoriju, sada probijaju ondje gdje mogu. U globalnom smislu, rekao bih, najviše nas ipak može zabrinjavati ono što će se događati u njihovom susjedstvu: odluče li se na potpunu invaziju na Tajvan, otvorila bi se mogućnost novog globalnog sukoba. U ovom trenutku vjerojatno procjenjuju kako će se u tom slučaju postaviti SAD: da su sigurni da Amerika neće reagirati, ili da su uvjereni da joj mogu vojno parirati u sukobu oko Tajvana, vjerojatno bi ga pokrenuli. Sada kalkuliraju i okreću se alternativi, blažoj varijanti u kojoj bi pronašli slabijeg saveznika SAD-a koji bi im bio lakša meta i koji bi teže izazvao reakciju američke javnosti i političke scene', dodaje sugovornik tportala.

Upravo stoga, smatra Avdagić, spor Kine i Filipina trenutno izgleda poprilično ozbiljno i opasno.

'Kina zapravo ima pretenzije prema svim svojim pomorskim susjedima, samo je pitanje tko bi joj bio laka meta. Vijetnam to nije, svakako ni Japan, a Tajvan bi bio 'jackpot' da se u priči ne nalaze i Amerikanci. Premda je po autoritarnom modelu vladanja i upravljanja vojskom ona slična današnjem Kremlju, ona svojim izazovima pristupa znatno sistematičnije i bez ad hoc poteza. Kina sasvim sigurno neće ulaziti u konflikte ako nije sigurna da će u njima pobijediti, jer bi vojni poraz ondje izazvao daleko veće posljedice nego u većini drugih velikih zemalja', smatra Avdagić.

Na Bliskom istoku, dodaje, raspoređivanjem velikih mornaričkih snaga Kina želi dokazati da, premda nije najznačajniji, svakako jest među ključnim igračima. I u političkom, i u vojnom smislu. I samom svojom prisutnošću demonstrira ambiciju postati jedini veliki i ravnopravni konkurent Americi.