Scenarij za korištenje potencijala sunca, vjetra, vode i ostalih zelenih energija (u nas prvi takve vrste) potpisuju energetičari Edo Jerkić i Leo Jerkić iz Zelene energetske zadruge te dr.sc. Goran Krajačić s Fakulteta strojarstva i brodogradnje, a o tome na koje sve načine Greenpeace i partneri namjeravaju ubrzati defosilizaciju i transformaciju hrvatske energetike, koliko je utemeljena ocjena da se tranzicija može obaviti bez ikakvih ekonomskih gubitaka te očekuju li pritom otpor politike, bez čije volje, kako sami kažu, promjena nema, razgovarali smo s Markom Gregovićem, predstavnikom Greenpeacea.

No prethodno evo koristi koje studija podastire kao argument za prelazak na zelene energije. Utjecaj napuštanja fosilnih goriva na porast BDP-a bio bi četverostruk u odnosu na porast cijena energetskog sustava, a otvorilo bi se 65.180 novih radnih mjesta, čak 192.000 ako se broje radna mjesta za proizvodnju biogoriva. Pritom, dodatno bi se izbjeglo 1,8 do 1,9 milijuna tona emisija CO2, ističu autori studije. Od brojki koje su u igri tu je još podatak da bi se u nova proizvodna postrojenja trebalo investirati 13 milijardi eura.

Otkud i kako namaknuti toliki novac?

'Tih 13 milijardi eura suma je ukupnih ulaganja koja su potrebna za prelazak na 100 posto obnovljivih izvora energije. Prije svega, naša analiza pokazuje da bi se tijekom tranzicije uvelike smanjio uvoz energenata, čime bi se uštedjelo četiri do pet milijardi eura godišnje. Tako ušteđeni novac mogao bi se upotrijebiti za druge investicije koje bi otvarale dodatna radna mjesta. Naša procjena govori da će spomenuta ulaganja do 2050. dovesti do otvaranja oko 200 tisuća 'zelenih' radnih mjesta, poboljšanja vanjskotrgovinske bilance te potpunog zaustavljanja emisija stakleničkih plinova. Važno je naglasiti da bi to samo manjim dijelom bio državni novac ili novac državnih firmi, a većim dijelom ulaganja pojedinaca, privatnih kompanija, zadruga, lokalnih zajednica i slično. Solarni sustavi su u zadnjih 40 godina pojeftinili 99 posto, tako da danas imamo situaciju da povrat investicije na solarnu elektranu otprilike iznosi sedam godina, a nakon toga desetljećima ostaje čist profit.

Cilj studije bio je pokazati da više ne trebamo biti ovisni o lošem dosadašnjem sustavu državnih poticaja i kvota u kojem su profitirali samo rijetki, već sada građani vlastitim sredstvima mogu krenuti u štednju energije, povećanje neovisnosti od uvoza goriva te otvaranje radnih mjesta. Tu su jako važne zadruge - u Danskoj su primjerice 75 posto svih vjetroelektrana u vlasništvu zadruga. U Hrvatskoj je potrebno poboljšati pravni okvir i omogućiti lakše poslovanje zadrugama te će na taj način građani moći lakše ulagati svoj novac u energetske projekte. A taj novac će onda većinom ostati samim lokalnim zajednicama, kako to naglašava jedan od autora naše studije, Edo Jerkić', kaže Marko Gregović

Stavimo vašu studiju u stvaran kontekst. Bez snažne političke volje ona je slovo na papiru. Toga ste i vi svjesni i najavili ste da ćete je poslati ne samo relevantnim institucijama, nego i strankama koje trenutno razgovaraju o formiranju Vlade. Očekujete li uopće odgovor? Naime do Pariza političke stranke u nas su gradile Plomin C i planirale bušenje Jadrana. Ideje koje zagovarate nisu uopće bile ni na rubu kampanje. Kako to tumačite?

Kao što su lijepo primijetili naši partneri iz Zelene akcije, posve je neprihvatljivo to da s jedne strane Milanović u Parizu proklamira našu usmjerenost na obnovljive izvore energije, a s druge strane kao zemlja izrađujemo strategiju niskougljičnog razvoja koja se temelji na termoelektrani Plomin C. Niskougljična strategija temeljena na skupom uvoznom ugljenu - to je i skupo i glupo. Nadamo se da će buduća Vlada RH, koja god bila, pročitati ovu studiju koja nam čvrstim brojkama pokazuje da nam više nikakvi izvori energije temeljeni na fosilnim gorivima nisu potrebni te da je potrebno samo malo urediti pravni okvir i poboljšati atmosferu za privatne investicije. Primjerice ako odlučite postaviti solarne fotonaponske ćelije na svoj krov, HEP ne bi smio naplaćivati priključak do 50 posto iznosa investicije. Svaka čast entuzijastima koji su se do sada upuštali u bitke s birokracijom i HEP-om, ali vrijeme je da individualne bitke više ne budu potrebne.

406957 ,406769 ,406219 ,405353

Kažete da se već nekoliko godina zaredom u svijetu više ulaže u obnovljive izvore nego u sve druge izvore zajedno. Možete li dati konkretne primjere i njihov učinak? Koji su to obnovljivi izvori i koje od njih Hrvatska konkretno može koristiti? Posebno apostrofirate otoke i Slavoniju - zašto?

Obnovljivi izvori kojima Hrvatska obiluje su vjetar, sunce, šume i rijeke. Reklamiramo se turistima kao sunčana destinacija, a onda se oni čude zato što u svojim oblačnim zemljama imaju više solarnih panela nego mi ovdje. Energetičar dr. Pašičko često naglašava da jedan Maribor ima više solarnih panela nego čitava Hrvatska - to je skandal! U čitavoj priči je najzanimljivije to da sve silne solarne panele koji su predviđeni studijom netko treba postaviti, priključiti, servisirati itd. Radi se o otvaranju desetaka tisuća radnih mjesta. Zatim o uštedama na uvozu energenata koje se mjere u milijardama eura. Od novih poslova i ekonomskog zamaha mogli bi profitirati naročito oni dijelovi Hrvatske suočeni s visokom nezaposlenošću i iseljavanjem stanovništva, a to su prvenstveno Slavonija i otoci. U svijetu danas imate mnogo primjera država, gradova i kompanija koji prelaze na 100 posto obnovljive izvore energije. Danska i Kostarika, München i San Diego, Google i Ikea. Neki dan je 40 najsiromašnijih zemalja obećalo da će prestati koristiti fosilna goriva do 2050., jednako kao i većina britanskih gradova. Pozitivan učinak ovih odluka je golem, imat će izvrsne učinke na stvaranje lokalnih poslova, na poboljšanje trgovinske bilance i, možda najvažnije, na smanjivanje emisija stakleničkih plinova i obuzdavanje klimatskih promjena.

Koliko javno mnijenje može utjecati na promjene? Namjeravate li pokrenuti neke druge oblike djelovanja da biste se izborili za svoje koncepte? Aktivistima Greenpeacea nije strano ni sabotiranje, poput primjerice onemogućavanja izlova tuna. Jeste li spremni pozvati građane da recimo sabotiraju opasne energetske projekte?

Vjerujemo da će javno mnijenje u demokracijama itekako utjecati na političke tokove. Tipični primjeri su pokreti za ravnopravnost žena i manjina, a u novije vrijeme antinuklearni pokret u Njemačkoj. Taj pokret je doveo do neviđenih ulaganja u obnovljive izvore energije, što je pak dovelo do strmoglavog pada njihove cijene. Danas gradimo najveći i najvažniji pokret u povijesti, pokret o čijem uspjehu ovisi budućnost čovječanstva. Taj pokret je tek na početku, ali već niže uspjehe. Samo smo u posljednjih nekoliko godina uspjeli natjerati npr. Facebook, Apple i Amazon da prijeđu na obnovljive izvore energije. U Hrvatskoj uspješno vodimo kampanje protiv najprljavijih i najbesmislenijih projekata - Plomina C i eksploatacije nafte iz Jadrana. Čak se i Papa uključio u pokret protiv klimatskih promjena izdavanjem prve enciklike o okolišu u povijesti Crkve. Kao pokret možemo biti fini, možemo govoriti o pozitivnim mogućnostima koje otvaraju obnovljivi izvori energije, ali moramo biti spremni i ugristi. Nobelovac Desmond Tutu, jedan od najpoznatijih boraca protiv aparthejda, nedavno je rekao da, kao što nije bilo moralno da itko profitira od segregacije crnaca i bijelaca, jednako tako nije moralno da itko profitira od onoga što doprinosi povećanju globalne temperature, razine mora i ljudske patnje. I onda je pozvao na upotrebu svih sredstava koja su borci za ravnopravnost nekada koristili da bi zaustavili aparthejd - prosvjede, bojkote, blokade i slično.

To nas vodi u Pariz, u kojem se odvija Konferencija o klimatskim promjenama. I vi sami ste u u medijima rekli da je za promjenu paradigme (s fosilnih na obnovljive izvore) potrebna jasna politička volja. SAD i Kina kao najveći zagađivači načelno prihvaćaju, ali barem dosad praktički blokiraju bilo kakav pomak. Kako tumačite takav politički okvir? Jesu li političari neuki ili se njihovo ponašanje može tumačiti nekom drugom motivacijom - primjerice time da su u rukama kompanija koje profitiraju na zagađenju?

Paradigma se mijenja, to više nije upitno. U Americi je broj radnika u industriji vezanoj za ugljen u zadnjih pet godina pao za 50.000 dok je istovremeno broj radnika vezanih za obnovljive izvore porastao za 80.000. Na drugoj strani svijeta BMW je najavio da će za 10 godina prodavati isključivo električne automobile. Pitanje je samo je li promjena dovoljno brza da izbjegnemo porast globalne temperature za više od dva stupnja Celzija. SAD i Kina su nedavno postigli povijesni sporazum kojim se prvi put u povijesti obavezuju na ograničavanje emisija CO2. To je pozitivno, ali znanstvenici tvrde da moramo uložiti puno više napora. Poseban je problem to što su se bogate zemlje razvile na temelju emisija stakleničkih plinova, a danas traže od onih koji se žele slično razvijati da stisnu remen. Kao što upozorava naš Institut za političku ekologiju, potrebno je puno više globalne solidarnosti i temeljitija promjena sustava ako se želimo zajednički othrvati ovom najvećem problemu s kojim je čovječanstvo ikad bilo suočeno.