Hrvatska je ulaskom u Sjevernoatlantski savez preuzela obvezu samostalnog nadzora vlastitog zračnog prostora, za što će do dolaska prvih izraelskih F-16 i nadalje koristiti svoje MiG-ove 21, kojima je to osnovna namjena. No u našoj regiji postoje zemlje koje su tu zadaću prepustile nekom drugom.

Riječ je prvenstveno o Sloveniji i Albaniji, dok bi Crna Gora od predstojećeg ljeta, nakon svojeg ulaska u NATO, tek trebala uvesti air policing. Osim naših susjeda, unutar Sjevernoatlantskog saveza usluge nesamostalnog nadzora zračnog prostora koriste baltičke države Litva, Latvija i Estonija te Island i Luksemburg.

Baltičke države odlučile su se na korištenje nesamostalnog air policinga jer nisu imale sredstava ni mogućnosti za uspostavu samostalnog nadzora vlastitog zračnog prostora. Kako se radi o posebno osjetljivom području, na samoj granici NATO-a i Rusije, NATO je uskočio kao ispomoć te se na zadacima air policinga nad Baltikom ciklički izmjenjuju ratna zrakoplovstva oružano superiornijih članica istog vojnog saveza.

U dosad gotovo pedesetak smjena u kontroli baltičkog neba sudjelovala su ratna zrakoplovstva 14 država članica Sjevernoatlantskog saveza, a baze odakle polijeću NATO-vi presretači smještene su u litvanskom Šiauliaiju te estonskoj Ämari.

Zbog nedostatka vlastite lovačke komponente Slovenija za pomoć koristi talijanske Eurofightere smještene u bazi Aviano te mađarske Gripene stacionirane u bazi Kecskemet. Albaniji pak uskaču talijanski lovci smješteni u bazama Gioia del Colle nedaleko od Barija te grčki presretači tipa F-16 smješteni u bazi Larissa.

Iz istih baza u Grčkoj i Italiji trebali bi od predstojećeg ljeta polijetati presretači zaduženi za budući zračni nadzor najmlađe članice NATO-a, Crne Gore.

Nakon što su Sjedinjene Države 2006. godine ukinule svoju trajnu misiju nadzora islandskog zračnog prostora air policing na krajnje sjevernoj europskoj NATO-voj granici preuzele su ostale članice vojnog saveza, pa tako ovih dana islandsko nebo štite danski lovci tipa F-16 smješteni u bazi Keflavik.

Kako ratnim zrakoplovstvom ne raspolaže ni Luksemburg, tu zemlju od zračne ugroze svojim lovcima tipa F-16 štite Belgijanci, dok su se od početka prošle godine u non-stop misiju čuvanja te državice uključili i Nizozemci. Inače, u zadacima otklanjanja zračnih prijetnji i kršenja pravila korištenja zračnog prostora nad čitavim Beneluxom ciklički se smjenjuju belgijsko i nizozemsko ratno zrakoplovstvo, pa tako tri mjeseca nebo nad Belgijom, Nizozemskom i Luksemburgom štite belgijski zrakoplovi, a idućih tri nizozemski, nakon čega ponovno uskaču Belgijanci i tako tijekom čitave godine 24 sata dnevno.

Eskadrile lovačkih zrakoplova se na zadacima nadzora zračnog prostora u pravilu smjenjuju svaka tri do četiri mjeseca, a njima upravlja Združeno zračno zapovjedništvo smješteno u NATO-voj bazi u njemačkom Ramsteinu. To zapovjedništvo se pak dijeli na dva krila, južno i sjeverno, tako da se zračnim nadzorom prostora članica koje nemaju vlastite lovačke zrakoplove upravlja iz dva središta, onog u španjolskoj bazi Torrejon nedaleko od Madrida, koja je zadužena za zračni prostor južno od Alpa, te onog u njemačkoj bazi Uedem, iz koje polijeću presretači zaduženi za prostor sjeverno od Alpa.

Države članice NATO-a koje su se odlučile za ispomoć u nadzoru zračnog prostora obavezale su se zauzvrat jačati ostale postrojbe svojih oružanih snaga koje će se deklarirati za potrebe samog vojnog saveza. U većini slučajeva radi se o jačanju protuzračne obrane koja mora biti kompatibilna sa zrakoplovima što patroliraju zračnim prostorom.

Godišnja cijena zračnog nadzora varira, a prema dostupnim podacima ona iznosi oko 40 milijuna dolara godišnje, što je cijena jednog izraelskog aviona F-16 Barak, kakvim smo odlučili opremiti naše ratno zrakoplovstvo.

Godišnja cijena air policinga, koja je usporediva s cijenom jednog lovačkog zrakoplova, sasvim sigurno predstavlja poligon za čitav niz neizbježnih pitanja i rasprava o tome je li se Hrvatska trebala odlučiti na opciju koju koriste naši susjedi.