Istaknula je to u ponedjeljak pučka pravobraniteljica Lora Vidović, koja je u svojem uredu organizirala okrugli stol 'Informirani pristanak - Znam zašto sam ovdje!'.

'Kada pacijent u potpunosti ne razumije gdje se i zašto nalazi, koja su njegova prava, razloge i svrhu liječenja te smještaj na zaključanim odjelima koje ne mogu napuštati niti zbog odlaska u šetnju, tada hospitalizacija, iako dobrovoljna, predstavlja kršenje njihovih prava', rekla je Vidović.

Osim toga, dodala je, prema osobama na dobrovoljnom smještaju u psihijatrijskim ustanovama često se, nakon prijama i potpisivanja pristanka, primjenjuju i mjere sputavanja, premda je to predviđeno samo kada je zbog njihova ponašanja moguće izravno ugrožavanje vlastitoga ili tuđeg života ili zdravlja.

Informirani pristanak nije papir koji se automatski potpisuje nego savezništvo u liječenju

Upravo zato što informirani pristanak potvrđuje autonomiju pacijenata, štiti ljudsko dostojanstvo i prava na samoodređenje, a usput znači i zakonsku obvezu, taj informirani pristanak, poručuje Vidović, ne bi trebao biti samo papir koji netko formalno i automatski potpisuje, nego i prilika za stvaranje povjerenja i konstruktivnog savezništva u liječenju između liječnika i osobe koja je na smještaju.

Da bi osoba s duševnim smetnjama, surađujući s liječnikom, mogla donijeti odluku o svojem zdravlju, Vidović kaže da mora na jednostavan, razumljiv i jasan način za svoju dob, obrazovanje i mentalne sposobnosti biti informirana o bolesti, mogućnostima izlječenja i rizicima pojedinih metoda liječenja ili o posljedicama njihova odbijanja.

Pritom je, dodala je, važno da je pristanak rezultat slobodno izražene volje koja uključuje i pravo na slobodni izbor medicinskih postupaka pa je samim time svaki oblik pritiska i nagovaranja, davanja nepotpunih ili netočnih informacija posve suprotan samom smislu informiranja.

Osobe s duševnim smetnjama su jedine za koje nema resocijalizacije

Zamjenica pravobraniteljice za osobe s invaliditetom Mira Pekeč-Knežević rekla je da su osobe s duševnim smetnjama jedina kategorija osoba za koju nema rehabilitacije u zajednici, resocijalizacije.

'To je nešto što u Hrvatskoj moramo razvijati, no nikako da se pomaknemo s točke u kojoj bismo počeli razvijati usluge koje nisu samo zdravstvene, nisu samo socijalne ustanove u zajednici, već usluge koje su integrirane, a pomoću kojih bismo mogli postići uključivanje u život zajednice, radno osposobljavanje, mogućnost obrazovanja i zapošljavanja. Bez toga ne možemo govoriti o potpunom oporavku', poručila je Pekeč-Knežević.

Sunčana Roksandić-Vidlička sa zagrebačkoga Pravnog fakulteta navela je da je iz UN-ovih izvještaja vidljivo da će jedna od četiri osobe tijekom života razviti neki oblik duševnih smetnji, a dvije trećine ih nikada neće potražiti pomoć.

Istaknula je da je problem mnogo širi nego mislimo, a zbog straha od mentalnih bolesti, dosta je stigme i diskriminacije u društvu te bi, smatra, trebalo više govoriti kako bi ta stigma prestala.