"Najvažniji je pristup zdravstvenim uslugama. Da bi se poboljšalo zdravstveno stanje (migranata) treba ukloniti razlike u pristupu temeljnoj skrbi", rekao je za AFP Santino Severoni, čelnik programa "Migracija i zdravlje" WHO-a u Europi.

U "europskoj regiji" koja obuhvaća 53 zemlje sa 920 milijuna stanovnika, migranata - uključujući i izbjeglice - je 90,7 milijuna, što je gotovo 10 posto populacije.

U tim zemljama kao što su Rusija i Andora, Njemačka i Turkmenistan, među kojima postoje goleme razlike, i udio migranata koji su prošli kroz te zemlje ili u njima ostali varira, od 45 posto stanovništva na Malti do manje od 2 posto u Albaniji.

Ovisno o zemlji prihvata i o njihovu statusu, pristup zdravstvenoj skrbi ide od potpunog do nikakvog.

Tako u 15 zemalja kao što su Austrija, Turska i Velika Britanija, tražitelji azila imaju jednak pristup kao i domaće stanovništvo, a u Njemačkoj i u Madžarskoj imaju pravo samo na hitnu medicinsku skrb.

Suprotno onome što bi se moglo pretpostaviti, "rizik prenošenja zaraznih bolesti s migranata i izbjeglica na mjesno stanovništvo je veoma slab", rekao je Severoni.

Velik dio seropozitivnih migranata obolio je nakon dolaska u Europu.

Unatoč razlikama po skupinama i metodi mjerenja, izbjeglice i migranti češće pate od depresije i anksioznosti nego stanovnici u zemljama koje su ih primile, ističe se u izvješću.

Tu je više više čimbenika rizika, napose velika učestalost posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) kod izbjeglica koji su proživjeli teške situacije, trajanje obrade zahtjeva za azil i nepovoljne društveno-gospodarske okolnosti (neaktivnost, siromaštvo, izolacija).

Istraživanja procjenjuju da u "europskoj regiji" 40 posto izbjeglica koji pate od PTSP-a boluje od depresije.

Zbog stigmatizacije psihičkih bolesti u tim se skupinama nerijetko odgađa traženje liječničke pomoći, što rezultira većom stopom hospitalizacije.