Iako Azerbajdžan i Iran, koji je u prošlogodišnjem sukobu stao na stranu Armenije, vežu gotovo neraskidive povijesne, etničke i vjerske poveznice, Teheran koristi svaku priliku da bi podsjetio šijitsku većinu u obje zemlje da Baku nabavlja oružje iz Izraela, najvećeg iranskog neprijatelja. Riječ je o trzavicama koje imaju iznimno kompleksnu pozadinu, a iza kojih stoji iranski strah od gubitka utjecaja u jednom od geopolitički najtrusnijih područja.

Odnosi Azerbajdžana s Iranom, njegovim moćnim susjedom na jugu, u promjenjivom su stanju od kraja prošlogodišnjeg rata s Armenijom. Najnoviji sukobi izbili su nakon što je Baku počeo naplaćivati pristojbe iranskim kamionima na trgovačkim pravcima kroz južnu Armeniju, a koji na nekim mjestima prolaze kroz džepove azerbajdžanskog teritorija. Trzavice su nastavljene nakon što je Azerbajdžan kao domaćin, s Turskom i Pakistanom, održao vježbe pod nazivom 'Tri brata', a čiji naziv ukazuje na novi strateški savez u regiji bogatoj izvorima energije.

Iran je i prije znao udijeliti packe sjevernom susjedu pa je, primjerice, povukao svojeg veleposlanika iz Bakua nakon što je glavni grad Azerbajdžana 2012. ugostio Eurosong, jer ga iranska teokracija smatra leglom homoseksualnog razvrata. No situacija je ovaj put ozbiljnija jer je Iran kao odgovor na trilateralne vojne vježbe pokrenuo opsežne manevre u pograničnom području u izvedbi elitnog Korpusa islamske revolucionarne garde, vojno-ideološke zaštitnice tekovina Iranske revolucije.

>>> [VIDEO] Azerbajdžan je bespilotnim letjelicama pomeo armenske oklopnjake i pobijedio u ratu. Ovi su dronovi hit na globalnim bojišnicama

Službeni Teheran je poslije objave o održanoj vojnoj vježbi uputio objašnjenje prema kojem manevri imaju cilj osigurati njihov suverenitet te da Iran 'neće tolerirati prisutnost cionističkog režima' u blizini svojih granica. Pritom je Teheran mislio na Izrael, u kojem je Azerbajdžan početkom kolovoza ove godine otvorio vanjskotrgovinski ured i dobavljač je najsuvremenijeg oružja kojim su Azeri pobijedili Armence u ljeto 2020. Strah od izraelske nazočnosti u kavkaskoj regiji za Iran je 'crvena krpa', no ne i jedini razlog za uzbunu.

Bitno je ne pokazati slabosti

Dobri poznavatelji korijena sukoba između Bakua i Teherana ukazuju na to da trzavice između dvije države s najvećim brojem šijitskog stanovništva u svijetu datiraju upravo iz rata u ljeto 2020., kada je Azerbajdžan optužio Iran da opskrbljuje Armeniju oružjem preko spomenutih spornih pravaca. Teheran je odbacio takve optužbe pokušavajući se postaviti kao medijator u sukobu u koji se potom uključila Turska, a koju s Azerbajdžanom također vežu zajedničke povijesne i kulturne veze, pa učestalo jedni drugima međusobno tepaju da su jedna nacija u dvije države, unatoč nepomirljivim razlikama između turskih sunita i azerbajdžanskih šijita. S druge strane Armenci, koje je u tom sukobu podržala Rusija, gledaju na tursku podršku Azerbajdžanu kao nastavak armenskog genocida.

Iran je, upućuju stručnjaci, pružio podršku Armeniji kako bi osigurao nesmetano odvijanje svog trgovačkog puta što prolazi do zapadne Azije i Rusije kroz Gorski Karabah, uglavnom bez plaćanja carine. Budući da je Azerbajdžan u 44-dnevnom ratu osvojio veći dio Karabaha, time je ujedno pritisnuo Iran na plaćanje carina ako i nadalje želi izvoziti robu u Armeniju. Takvo što je nedopustivo za Iran jer bi svako popuštanje ukazivalo na slabosti zemlje koja se postavlja kao glavni igrač u regiji.

>>> [VIDEO] Gazela proizvedena u Mostaru poslužila kao helikopter u armensko-azerbajdžanskom sukobu

'Drsko' ponašanje Azerbajdžanaca, slažu se mnogi, moglo bi pokrenuti i unutarnje probleme u Iranu, od najranije povijesti multietničkoj državi sastavljenoj od dominirajućih Perzijanaca, koji čine 60 posto današnjeg Irana, i 40 posto naroda turkijskog porijekla, poput Azera i Turkmena. Probleme na iranskom unutarnjopolitičkom polju pogoršavaju brojni Azeri jer sjeverni Iran nazivaju južnim Azerbajdžanom. Pojedini azerbajdžanski nacionalisti i intelektualci naime već duže vrijeme definiraju pogranični prostor kao kulturno i društveno identičan, tvrdeći da ih treba pridružiti političkom unijom. Time bi se, strahuje Teheran, pokrenulo nastajanje oporbe od gotovo 20 milijuna Azera nastanjenih u Iranu.

Dodatno ulje na vatru dolijevali su azerbajdžanski nacionalisti tijekom azerbajdžansko-armenskog rata jer su usred Irana izvikivali protuperzijske parole. Time su, ističu poznavatelji prilika, odaslali signale Teheranu da priča o velikom Azerbajdžanu nije bez osnove. Bojazan Teherana od azerskih nacionalista opravdana je i zbog njegova svrstavanja uz Armeniju, čime je teokratski režim zakulisnim igrama pokušao minimalizirati bilo kakve azerske aspiracije unutar svojeg teritorija.

Buđenje azerske nacionalne svijesti

Strah Irana od probuđene azerske svijesti pojačao je azerbajdžanski predsjednik Ilham Alijev jer u svojim nastupima sve češće spominje kulturno naslijeđe mostova Khoda-Afarin na rijeci Aras. Riječ je o mostovima koji od 11. stoljeća kao dio Puta svile povezuju granicom razdvojene Azere, a upravo su ta dva mosta i obližnju branu osvojili azerbajdžanski vojnici kad su turskim i izraelskim dronovima pomeli armenske tenkove.

Ono što pak najviše zabrinjava Iran novonastala je izraelska nazočnost u neposrednom susjedstvu koju Teheran vidi kao znatno izravniju prijetnju od svih dosadašnjih iransko-izraelskih sukoba. Iran tvrdi da je Izrael koristio azerbajdžanski teritorij za špijuniranje i atentate na vodeće iranske nuklearne znanstvenike. Uz to, Teheran optužuje Izrael da oživljava azerbajdžansku vojnu zračnu bazu Sitalchay kao lansirnu rampu za potencijalne buduće napade na Islamsku Republiku. Kada se tome pribroji nedavno osnovan azerbajdžanski savez s Turskom kao regionalnom vojnom i Pakistanom kao nuklearnom silom, Teheran se trenutno doima kao geopolitički gubitnik.

Teheranu, iscrpljenom i oslabljenom u njegovim vojno-političkim djelovanjima u Iraku, Siriji i Jemenu, aktualno stanje u regiji nikako ne ide na ruku jer bi ga daljnji status quo u odnosu na nacionalizmom probuđeni Azerbajdžan mogao stajati unutarnje stabilnosti, a samim time i spremnosti da održava svoju regionalnu moć. Ne treba sumnjati u to da će iransku nezavidnu poziciju iskoristiti i Izrael te Sjedinjene Američke Države kao njegov najveći saveznik u sukobu s Iranom. Naravno, situaciju će pomno pratiti i Moskva kao dugogodišnji iranski saveznik i trajni američki oponent, a ako ona eskalira, nisu nemogući ni novi, posve otvoreni oružani sukobi.