Nakon što su zemlje Europske unije prošli tjedan dogovorile uvođenje postupnog naftnog embarga Iranu i nakon što su mu uvele više drugih gospodarskih sankcija, čime su se pridružile SAD-u u novom krugu mjera koje za cilj imaju odvratiti Teheran od spornog nuklearnog programa, Islamska Republika Iran odlučila je preduhitriti EU i zabraniti izvoz nafte u Europu. S druge strane, Kina i Rusija, koje imaju daleko veće ekonomske investicije u Iranu, oštro se protive sankcijama protiv Irana. Pitanje je kakve posljedice na globalnoj sceni mogu ostaviti najnovije podjele u međunarodnim odnosima?
Na posljednji val sankcija upućenih Iranu, iranski predsjednik Mahmud Ahmadinedžad sa smješkom poručuje da one 'neće zaustaviti iranski napredak' i da su zapadna nastojanja 'uzaludna'.
No u najnovijoj priči oko sankcija protiv Irana ne smije se zanemariti uloga Kine i Rusije. Ruska Federacija i Narodna Republika Kina imaju duge te vrlo aktivne odnose s Islamskom Republikom Iranom. Kina je veliki kupac iranske nafte, a Rusi s tom zemljom još i graniče na Kaspijskome jezeru, a uz to surađuju i na čitavom nizu trgovinskih te industrijskih područja. S razlogom se može postaviti pitanje kakve posljedice na globalni mir može imati ovo 'savezništvo'?
'Čitavo vrijeme, a tijekom posljednjih godina, upravo Rusija i Kina pokazuju sposobnost neovisnog djelovanja na međunarodnoj sceni, što je jasno vidljivo i po pitanju Irana. Upravo zato njihov bi stav lako mogao biti presudan po pitanju Irana i odluka te države oko njihova nuklearnog programa. Naime, dok pravo na razvoj civilne nuklearne tehnologije zapravo i nije sporno - vojni nuklearni program uvelike je pitanje povjerenja, budući da ovladavanje civilnim tehnologijama zapravo znači da je dostizanje i njenih vojnih aspekata itekako olakšano. Dok postoji itekako moguća vjerojatnost da Iran čitavim pregovaranjem i odnosima s IAEA zapravo kupuje vrijeme koje im treba za dovršetak nuklearnih istraživanja, bojim se da Europa, a posebno SAD, svojim neprekidnim pritiscima, sankcijama i drugim mjerama jače utječu na nestanak ikakvoga povjerenja u odnosima, a tek manje stvarno i djeluju na željeni način', kazao je u razgovoru za tportal vojni analitičar Igor Tabak.
Tabak naglašava da sankcije prema Iranu traju već desetljećima, ali su tek nedavno počele biti 'dovoljno bolne' da bi zapravo imale utjecaja na svakodnevni život i funkcioniranje iranskog naroda.
No mogu li ipak ove dvije sile nadoknaditi oružane kapacitete koje Iran nema?
'Ni Ruska Federacija, a ni Narodna Republika Kina nisu javno i nedvojbeno spremne podržati Iran u otvorenoj vojnoj konfrontaciji s velikim dijelom ostatka svijeta. Posebice kad znamo da posredni sukobi iz doba Hladnoga rata već duže nisu ni uspješna, a ni racionalna opcija današnjim političarima. Ove zemlje koriste Iran kao izvor kriza i pritisaka na sebi konkurentske zemlje zapada, ali mislim da tu igra nije takva da bi stvarno došlo do velikog oružanog sukoba', pojasnio je Tabak.
Tabak objašnjava da bi 'nadoknada oružanih kapaciteta' u ovom slučaju značila ili velik transfer vojne tehnologije i vojnih roba, što ne izgleda realno u svjetlu dosadašnjih propalih trgovačkih poslova tih država s Iranom, ili bi značila i samo miješanje spomenutih država u krizu, vlastitim snagama, što sa sobom nosi jasnu mogućnost eskalacije bez granica.
'I to mi ne izgleda vjerojatno. Naravno, nikad ne treba iz vida izbaciti mogućnost djelovanja manjeg opsega, ilegalne prirode i na način koji ostavlja mogućnost kredibilnog opovrgavanja umiješanosti. To je uvijek moguće, ali bi se u ovim razmjerima krize moglo vrlo jednostavno pokazati toliko sitnim da bude i praktično zanemarivo', smatra Tabak.
S obzirom na najnoviji val sankcija upućen Iranu od strane EU, postavlja se pitanje je li i u kojoj mjeri Unija ugrožena tim potezima. Tabak smatra da su ugroze za EU danas više teorijske.
'Odustajući od Irana kao izvora energenata, koji ponekim članicama Unije uopće nije bio zanemariv po svome opsegu, Europa jača svoju energetsku ovisnost o izvorima s prostora Ruske federacije. To sa sobom nosi cijeli svoj koloplet odnosa, prijetnji i izazova. Dok bi moguće zatvaranje tjesnaca Hormuz imalo brze i dramatične posljedice na cijenu nafte i plina, a onda i na europske cijene goriva, to je scenarij koji s iranskim nuklearnim programom i sankcijama ima veze tek posredno', kazao je Tabak i dodao da bi 'ratovi ili intervencije vezani uz uspon Irana kao nuklearne sile, zasigurno izazvali veliku krizu, jednako kao što bi i sam 'nuklearni Iran' vjerojatno bio okidač za velike potrese i prestrojavanja na Bliskome Istoku i u području Perzijskoga zaljeva.'
'Ali i to su budući izazovi koji Europu općenito pogađaju tek posredno - prvenstveno putem svjetskog energetskog trgovanja. Iran kao izvor neke neposredne vojne prijetnje za države Europe, još duže nije vjerojatan - kako zbog svojih vlastitih vojno-tehnoloških ograničenja, tako i zbog planova o raznim 'raketnim štitovima' raznoga opsega i djelotvornosti, o kojima se posljednjih godina mnogo priča, ali na kojima se ipak ponešto i radi. Time bi se lako moglo dogoditi da iranska vojno-nuklearna prijetnja postane realna taman u trenutku kad realnošću postanu i spominjani kontinentalni raketni sustavi obrane', zaključio je Tabak za tportal.
