Hoće li medijska trakavica o korupciji vezanoj za Hypo banku završiti pred sudom? Sudeći po vijestima iz Austrije i Njemačke, odjeci ove afere mogli bi zapljusnuti i naše obale proširenjem istrage i na političare koji su pogodovali Hypo banci u Hrvatskoj. Doduše, bolje bi bilo spomenuti imenicu političar u jednini, jer je u stranom, a i domaćem tisku, samo jedno ime dosad isplivalo na površinu. No to ime predstavlja epitom cijele hrvatske političke kaste u posljednjem desetljeću, jer je riječ o Ivi Sanaderu, bivšem predsjedniku Vlade i bivšem predsjedniku vladajuće stranke u Hrvatskoj
Političari na samom vrhu političke hijerarhije uvijek su intrigantne ličnosti za koje se lijepi interes javnosti. Raspravlja se o njihovim vrlinama i manama, o njihovim političkim načelima i o njihovim ljudskim slabostima. A kad su slabosti u pitanju, prva je na listi tih slabosti gramzivost, kao što bi to rekao renesansni politolog Niccolo Machiavelli. A gramzivost je temelj političke korupcije, kako je o tome pisao osamnaest stoljeća prije Machiavellija indijski politolog Kautylia, koji je čak uspio pobrojati 40 oblika političke korupcije. A korupciji su, slažu se tu i Machiavelli i Kautylia, najviše izloženi ministri, odnosno premijeri. Znali su to i kineski carevi, pa su velikodušno svojim ministrima odredili yang-lien, dodatak protiv korupcije, da se ne upletu u korupcijske skandale koji bi, otkriju li se, završavali uvijek na isti način – dekapitacijom dotičnog prvog ministra.
No moderne su demokracije izumile spasonosnu formulu – parlamentarni imunitet, odnosno državnički imunitet. I to je sve dobro funkcioniralo sve do početka devedesetih, kada je pad komunizma otvorio nova tržišta, korupcija na osnovi brze privatizacije počela bujati, a s njom i politička korupcija. Doduše, u Europi su još nešto prije otkrili da demokratski izabrani lideri baš nisu svi neki sveci i da se među njima nađe i neočekivano mnogo palih anđela koji umjesto općeg interesa vrlo vješto tjeraju i svoj interes ili interes svoje stranke. Tako su u francuskoj Narodnoj skupštini još 1935. zabranili članovima parlamenta i vlade da sjede u nadzornim odborima javnih poduzeća, jer je to očit sukob interesa. A kako mi malo sporije učimo, to je tek sada došlo u glavu i našim zakonodavcima pa su odlučili da političare valja izbaciti iz nadzornih odbora, a premijerka nam je to objelodanila kao naše vrhunsko dostignuće.
A u međuvremenu, od devedesetih naovamo, zaredali su i otvoreni sudski procesi za političku korupciju u kojima su se našli i brojni premijeri – predsjednici vlada, a da o ministrima i ne govorimo. No zanimljivo je, u gotovo svim slučajevima sudski procesi protiv premijera prilično teško započinju dok su oni – na vlasti. Prirodni obrambeni instinkt političara na vlasti je taj da je svaka optužba za korupciju zapravo politička urota protiv njih i njihovih stranaka. A stranke onda solidarno ustaju u njihovu obranu i optužbe za korupciju se tako nastoje prikazati javnosti kao politički obračun, kao urota protiv legitimno izabrane vlasti. I obično od toga nema ništa dok su premijer i njegovi na vlasti. Ali kada se on makne, a ne daj Bože da njegova stranka doživi poraz na izborima, odmah se otvara Pandorina kutija iz koje buknu svi zataškani skandali, sve prešućene istine i sve manipulacije vlasti koja brani samu sebe od ruke pravde i od glasa javnosti.
Kohl-Chiracov 'poučak'
Kada smo već kod Francuske, primjeri ne nedostaju. Bivši predsjednik Jacques Chirac bio je pod istragom zbog nelegalnog financiranja svoje stranke još dok je bio gradonačelnik Pariza. Njegov premijer Alain Juppe osuđen je zbog iste optužbe, da je protuzakonski financirao istu stranku, RFR (Okupljanje za Republiku). Osuđen je na 18-mjesečnu uvjetnu kaznu i na oduzimanje političkih prava na 10 godina. Na drugoj strani političkog spektra, bivša premijerka socijalistkinja Edith Cresson osuđena je isto tako zbog korupcije, zbog koje je i cijela Europska komisija morala dati ostavku 1999. godine. Madame Cresson je, dok je bila europska povjerenica, svojem zubaru omogućila dvogodišnju stipendiju iako on na to nije imao pravo. Zli jezici govore da joj nije bio samo zubar, ali taj dio intimnog života kod Francuza nema jednaku težinu kao kod nacija s puritanskom tradicijom. Štoviše, čak ni kod vrlo katoličkih nacija, kao što je Italija, osobna pustopašnost i nije neki grijeh, jer bi inače i premijer Berlusconi i predsjednik Camere (Donjeg doma parlamenta) i brojne vođe koji se pozivaju na demokršćanske obiteljske vrijednosti morali biti ekskomunicirani po kratkom postupku, jer je riječ o političarima koji su u svojem drugom ili čak i trećem braku, a o seksualnim eskapadama i da ne govorimo.
U susjednoj Njemačkoj ruka pravde još uvijek lovi Helmuta Kohla koji se nalazi pod istragom zbog političke korupcije u obliku ilegalnog financiranja njegove stranke. Kohl nije, navodno, ništa stavio u džep, ali je zato obilato podržavao koruptivne poslove i fiktivne transakcije, kao što je prodaja tenkova Saudijskoj Arabiji uz proviziju, pa zatim investicije korporacije Elf-Aquitaine u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, a svi ti još neutvrđeni postoci provizija slili su se u stranačku blagajnu Kršćansko-demokratske unije. Slično je i s bavarskim premijerom Edmundom Stoiberom, o kojem je otvorena istraga zbog pogodovanja Hypo banci u Bavarskoj. No zanimljivo je, opet, da su istrage krenule tek kada su ovi premijeri sišli s vlasti. To je i donekle razumljivo, jer su državna odvjetništva u tim zemljama pod ingerencijom ministarstva pravde. To kod nas nije slučaj, već je Državno odvjetništvo, kao, samostalno, ali izgleda da po dosadašnjoj praksi to državni odvjetnik Mladen Bajić vrlo vješto krije. Pa je to tek nedavno otkriveno, kada je naš premijer Ivo Sanader odstupio s vlasti, a ministar pravosuđa Šimonović nam je to priopćio s blagonaklonošću nove premijerke, no ipak tek nakon Sanaderovog pokušaja stranačkog puča i njegova udaljavanja iz stranke.
Skandinavija - 'slobodna od korupcije'
U skandinavskim zemljama, koje prednjače na ljestvici svih međunarodnih procjena kao države 'slobodne od korupcije' (free from corruption), tako nešto se ne događa. Čak kad ministrica vanjskih poslova Švedske plati preko svoje službene kreditne kartice pelene za svoje dijete jer nema pri ruci gotovinu, i čak i kad drugog dana nadoknadi državi taj trošak, bez ikakvog krzmanja biva pozvana da dade ostavku. Što ona to promptno i učini. Jedini je mali contradictio in adjecto u ovoj skandinavskoj sagi to što se dogodilo u slučaju finske Patrije koja je, navodno, prodavala svoja oklopna kola uz proviziju političarima u Sloveniji i Hrvatskoj. No najvjerojatnije u to nisu upleteni finski političari, već, možda, samo dužnosnici spomenutih zemalja. Ali je zato Finska odmah pala u drugu ligu na ljestvici antikorupcijskog integriteta.
Slično se dogodilo i u Europi obližnjem Izraelu, kojega bi talijanski premijer Silvio Berlusconi odmah primio i u Europsku uniju. Bivši premijer Ehud Olmert optužen je, prošlog mjeseca, za prijevaru, korupciju i utaju poreza, od otvorenih računa do sumnjivih kupovina na državni račun uz bogatu osobnu proviziju. Sve su te optužbe za djela, počinjena još dok je Olmert bio gradonačelnik Jeruzalema, izraelska policija i državno odvjetništvo marljivo obradili – i pričekali da se Olmert skine s vlasti.
'Nestašni premijeri' Berlusconi i Sanader
Italija je posebna priča. Tamo je premijer Silvio Berlusconi uspio, kada se vratio na vlast 2006. godine, progurati zakon o imunitetu najviših državnih dužnosnika, po kojemu se ne može suditi najvišim političarima koji obnašaju državničke dužnosti sve dok su oni na vlasti. Talijansko pravosuđe, naime, drži se doslovno, kao pijan plota, proklamiranog načela da pravosuđe pripada neovisnoj grani vlasti u odnosu na egzekutivu i legislativu. Doduše, to bi valjalo i za sve ove druge zemlje, od Njemačke, Francuske pa sve do Izraela, ali svi znamo da je ponekad opasno pretjerivati... I zato je bolje malo zatvoriti jedno oko, dremnuti malo i pričekati da se inkriminirani političari skinu s vlasti. U Berlusconijevom slučaju talijanski Ustavni sud je oborio, prošle jeseni, takav zakon o imunitetu kao neustavan i odlučio svojim pravorijekom da političari moraju poput svih građana odgovarati za svoja zlodjela. Nakon toga su prpošni talijanski magistrati opet otvorili dosje Berlusconi i tada je premijer morao donijeti zakon o opravdanoj spriječenosti, pa će tako dužnosnik koji je pozvan pred sud, ako toga dana ima neku drugu važnu obavezu, službeni ručak ili što slično, moći odgoditi proces protiv sebe – ad calendas greacas. Što znači opet na nigdarjevo, do isteka mandata.
Zašto bismo mi, naravno, bili drukčiji od razvijene Europe? I policija i državno odvjetništvo prikupit će snage i volje da obrade nekog korupcijski nestašnog premijera tek onda kada on siđe s vlasti. I to tek kada ta vlast bude dobrano iza njega, još bolje ako je u međuvremenu pokušao i neki puč, udar na svoje bivše kolege, istomišljenike i suputnike koji su ga odano slušali kada je bio to što je bio, a kojima je sada laknulo što to on ipak više nije. I možda ipak neka se istraga otvori i konačno i mi postanemo – normalna europska zemlja, više ili manje. Bolje ikad nego nikad.
