Prva godina mandata upravo mu curi i splitski gradonačelnik Ivo Baldasar zasad se ne može pohvaliti spektakularnim rezultatima - dapače, izuzev masovnog zapošljavanja i političkog kadroviranja, ništa konkretno neće ostati zapisano u povijesti. Sve do ovog tjedna, kada je Baldasar pokazao jednu zanimljivu karakteristiku: ako možda i nije superuspješni komunalni šef, političar u nastajanju sasvim sigurno jest
Paralelno je izbacio dvije ozbiljne inicijative, a obje su vrlo solidno odjeknule nacionalnim prostorom. Prvom idejom Baldasar je zamislio potpuno razotkriti besmisao hrvatske javne i lokalne uprave, pa na primjeru nemoći gradonačelnika drugog grada u državi dokazati da metastazirana birokracija potpuno izjela i ono malo racionalnog i logičnog. Usput je vjerojatno zamislio i ugrabiti nešto dodatnih ovlasti za Split, barem dok za to ima priliku u ovih nešto manje od dvije godine, za koliko se pretpostavlja da će SDP-ova ekipa predati ključeve Markovog trga.
A drugom inicijativom odlučio je pomiriti partizane i ustaše
Sve skupa događa se usred dvorskih bitki unutar vlastite mu stranke, kada svi SDP-ovci panično bježe od kamera i dobro paze da ne izlanu jednu ili dvije riječi previše, jer znaju svaka može izazvati pravu lavinu.
Ne, Baldasar je cijeli tjedan udarao iz svih oružja i stao graditi svoju eksteritorijalnu poziciju, u čemu mu vjerojatno pomaže i činjenica da je potpuno stavio pod kontrolu splitski ogranak stranke, važan faktor u obračunu Milanović-Linić najavljenom već koji dan nakon europskih izbora. Od njegovih, dakle, nitko mu zasad neće proturiječiti - dapače, možda mu u cijeloj gunguli zbilja uspije ušićariti nešto, pa gradu kojega vodi nekim čudom vrati kontrolu nad vlastitim morem, obalom i cestama.
No, najprije ideologija naša svagdašnja: splitski gradonačelnik može se pohvaliti da je jednim efektnim potezom od predizbornog 'ratnog dezertera' najednom postao 'civilizirani gradonačelnik kojemu treba dati podršku', i to u očima kompletne splitske braniteljske scene. Dakle, onog najljućeg i najžešćeg što Hrvatska uopće ima. Bilo je gotovo nestvarno gledati predsjednike desetak glavnih udruga kako poredani oko stola redom hvale SDP-ovog političara i glasno se zaklinju u antifašizam, izraz kojeg su dosad obično spominjali samo na marginama. A još je nevjerojatniji podatak da do velike ljubavi nije došlo po Bandićevom receptu, dakle mahnitim mijenjanjem crvene i crne kape na glavi ovisno o prigodi.
Ne, Baldasar je bio dosta konzistentan: najprije je glasovao za postavljanje spomenika IX. bojni HOS-a, jednoj od službeno priznatih ratnih postrojbi. Onda mu je uzvraćeno protuuslugom, pa na samom obilježju nema njenog službenog naziva - odnosno 'zaštitnika' Rafaela viteza Bobana, ustaškog bojovnika - ali bogme ni službenog grba s frazom 'Za dom spremni'.
Koji je, nota bene, također službeno registriran i zaštićen na razini države, bez ikakvih problema.
Pa se onda sjurio napad s ljevice, na koji je Baldasar odgovorio smirenom izjavom da nigdje nije pogriješio i da bi opet odao počast za 46 poginulih mladića u službenim odorama Hrvatske vojske, pogotovo jer sama postrojba - makar zbilja nosila nezgodan naziv - u posljednjem ratu nije zaslužna ni za jedan ratni zločin. Pa su branitelji odgovorili najavom odavanja počasti Prvom splitskom partizanskom odredu, najslavnijoj lokalnoj postrojbi iz Drugog svjetskog rata, te objasnili da je njihova ustaška ikonografija 'relikt rata, u kojemu je imala obrambenu i propagandnu ulogu - kad već na raspolaganju nije bilo dovoljno oružja za stvarnu obranu'.
Mic po mic, korak po korak, Baldasar je po svemu sudeći ostvario mokre snove Franje Tuđmana i na djelo proveo ideju svehrvatske pomirbe. U gradu u kojemu nije lako ni živjeti, a kamoli njime upravljati, zbilja se dogodilo pravo malo čudo jer je iz fokusa javnosti konačno ispao Drugi svjetski rat.
Makar, sasvim je jasno da će nove epizode uslijediti, jer tek treba vidjeti kako će publika reagirati na vrištanje o oživljavanju ustaštva s jedne strane. Odnosno, s druge strane, hoće li branitelji uspjeti iskontrolirati svoju predugo hranjenu identifikaciju s navodnim 'pravim Hrvatima' iz četrdesetih godina prošlog stoljeća.
Splitski gradonačelnik u svakom slučaju je na dobitku, jer očito zapostavlja svoje interese na krajnjoj ljevici i snažno grabi prema centru. A čini se da je i iskren, jer je i sam priznao da je njegova obitelj imala 'ne previše ugodna iskustva i sa ustašama, i sa partizanima'.
Takvome, još uvijek ne previše iskusnom, nije ni čudo da mu se omaknuo lapsus s čestitanjem 'dana borbe protiv antifašizma'. Da je politički istreniran i lukav, uostalom, ne bi ni postao nacionalno poznat političar tek u 55. godini života.
Na drugom planu, onom potpuno neideološkom i praktičnom, Ivo Baldasar krenuo je s vrlo pragmatičnim projektom: kad je nakon godine dana shvatio da nema opipljivih rezultata, na jednoj karti jasno je skicirao zašto se čuda od njega ne mogu ni očekivati. Grad Split, naime, nema ama baš nikakvu kontrolu ili ovlasti nad svojim valjda jedinim preostalim resursom. Prostorom, obalom i morem.
Bizarno zvuči podatak da gradska uprava u sklopu redovnog održavanja plaža ne smije na njih nasuti ni kamion žala, a da prije toga ne dobije dozvolu nekoliko drugih instanci i ne potroši nekoliko mjeseci na pisanje zahtjeva, izradu projekata i rađanje kojekakvih studija. Ne smije prosuti metar asfalta na glavnim gradskim ulicama, niti sam odlučiti što želi raditi sa svojim rivama, obalama i lukama. Park šumu Marjan, mitski splitski simbol, da ne spominjemo: grad nema instrumente čak ni da bi ga zaštitio kako bog zapovijeda.
Sve je to naslijeđe beskrajno atrofiranog sustava javne uprave, gdje postoji samo jedan povlašteni grad - Zagreb, naravno - dok su preostali utopljeni u beznadno kompliciranom sustavu s dvadeset županija i pet stotina gradova i općina, gdje nitko živ ne može jasno razlučiti ovlasti, moć i kompetencije. Lokalni političari mogu se tek gubiti u beskrajnim administrativnim koridorima ili beznadno dozivati milost iz Zagreba.
Pa čak i oni iz Splita, Rijeke ili Osijeka, gradova kojima prirodno pripada pravo da barem budu sami sebi gazde.
SDP se, jasno, do kraja mandata ne namjerava ozbiljno pozabaviti pitanjem državnog ustroja, a još manje konkretnom decentralizacijom zemlje. Njima se nikad nigdje ne žuri.
No, ne žuri se ni Baldasaru, koji je ovdje na dvostrukom dobitku: ne daju li mu na ovaj ili onaj način instrumente koje traži, sigurno je da će u unutarstranačkim borbama imati što reći svojim kolegama. Pogotovo sada, kad mu glas vrijedi nešto više.
A imat će kako objasniti svojim biračima prilično izvjesne komunalne neuspjehe u iduće tri godine. Nisu mu dali raditi.