Ako se po jutru dan poznaje, onda je nedjeljno jutro obećavalo. Devinsko Novo Selo okupano suncem, maltezer koji je cijelu noć bio obziran prema gostima u dnevnom boravku, ulice bez igdje ikoga. Usprkos bakanalijama od sinoć, svako buđenje je ekspresno čim se pomisli na to što je nas još čeka. Malo je vremena da se osvrćemo iza sebe, ali zaključak je više nego jasan – sinoć nije moglo bolje.

Naši domaćini pobrinuli su se da nam Slovačka ostane u nezaboravnom sjećanju. Jedan od njih, Dario, donedavno je držao tečajeve hrvatskog i aktivan je u ovdašnjem društvenom, kulturnom i športskom životu. Nije čovjek mogao ni sanjati da će mu nakon napornog dana prijatelji javiti da su u mjestu dvojica iz Hrvatske, na biciklu. Kako sam kaže, sresti Slovake u Hrvatskoj i nije neki 'big deal', ali Hrvati u Slovačkoj, i to na biciklu, e, to je već malo teže.

Iskoristili smo priliku da doznamo kako se po službenim slovačkim statistikama nešto manje od tisuću ljudi izjašnjava Hrvatima, ali procjene same zajednice uvijek su nešto veće. U odnosu na Austriju, jezična i kulturna sličnost, uz političke prilike, posebno u 20. stoljeću, pridonijela je bržoj asimilaciji. Stariji stanovnici govore svojim specifičnim dijalektom, a kako zainteresirati mlade za učenje hrvatskog, to je pravo pitanje za više instance. Trebat će puno napora da se prevlada jaz koji je stvorio komunistički režim.

Nemogućnost obrazovanja na hrvatskom dovela je do toga da starije generacije govore onako kako su naučili kod kuće, a mladi ako ga i uče, uče jezični standard koji je evoluirao u odnosu na nekoliko stotina godina unatrag. Situaciju dovodi do apsurda, a ponekad i međusobnog pretjerivanja o tome tko govori 'ispravno' i što koje riječi znače.

Dario nas je ujutro ispratio do biciklističkih cesta koje lijevom obalom Morave vode cijelim putem kroz Slovačku. Slikanje za uspomenu, i kratka rekapitulacija što se jučer zbilo, a stvari se u našem slučaju odvijaju jako brzo. Biciklističke ceste uz Moravu zapravo postoje jako dugo, samo što su u nekim prošlim vremenima njima prometovali graničari i vojska, čuvajući Istočni blok. Mnoštvo armiranobetonskih bunkera opremljenih vodom i strujom govore da se spremalo nešto gadno. Danas su neki od bunkera turistička atrakcija, a neki samo strše kao podsjetnik na vrijeme iza nas.

Susreli smo stotine biciklista, većina su srdačni i susretljivi, kao i drugi ljudi usput koji svako malo viču 'dobro došli' i čudom se čude odakle to mi i kamo idemo. Sunčan i sparan dan nije slutio na dobro. Pritisak u zraku bio je sve veći, a mi vozimo pustopoljinama i šumama gdje baš nema neke prilike da se dotoči voda, ali ni nađe zaklon od kiše. Na tromeđi Slovačke, Austrije i Češke - pravi pljusak. I most preko rijeke dobro posluži kao zaklon, samo ako bicikl ne parkirate ispod odvodne cijevi koja je dobro oprala vreću za spavanje.

To je značilo da opcija šator otpada za večeras. I kad pomislimo da smo neku zemlju ostavili iza sebe, navigator na Nokia Lumiji nas razuvjeri. Najbliži put do Breclava u Češkoj vodi preko nekoliko sela u Austriji. Čim se prijeđe granica, koje fizički više nema, osjeti se da je druga zemlja. Na sporednim cestama u Austriji pravi je bingo ako vidite automobil, a i ljude na ulicama. U Češkoj, tj. Moravskoj opet živost, kao i u Slovačkoj. Lijep krajolik i miris borova, uz kreme za sunčanje koje tu i tamo koristimo, podsjetio nas je na ljetovanja na našem lijepom plavom Jadranu koji Česi i Slovaci tako vole.

Sunce je već bilo nisko, a Nokia Navigator pokazao je da je u blizini mjesto Charvatska Nova Ves. To je logičan izbor za potražiti neki smještaj. U obližnjoj pivnici saznali smo za pansion, a navijački popust za noćenje uvijek dobro dođe.