Čak je i Josipović govorio o onome što ne može ispuniti (kompletna preobrazba Hrvatske novim ustavnim odredbama o izravnom biranju zastupnika, racionalna teritorijalna podjela zemlje i nove izravne ovlasti građana), dok su ostali opterećeni opasnim iluzijama o lažnoj svemoći predsjednika, čija bi riječ u svemu i svačemu, a prema svima i svakome (Kujundžić) trebala biti snažnija od bilo kojeg zakona i ovlasti. Ivan Vilibor Sinčić obećava da će uz suradnju 'vlastitih' tajnih službi očistiti zemlju od štetočinskih bankara i tajkuna, a Kolinda Grabar Kitarović svako malo lupati po stolu nježnom ženskom rukom. Josipović bi gradio 'nove temelje', kao da je tek sada shvatio što je već do sada trebao učiniti, Kujundžić stalno spominje demokraciju i dijalog, a ponaša se poput novog Mojsija koji će hrvatski narod (za njega ne postoji pojam građana, kao da je prespavao čak i francusku revoluciju) pobjedonosno provesti kroz komunističku pustinju i razgrnuti crveno more, dok je u svom zalaganju za siromašne, bijedne, opljačkane i ponižene Ivan Vilibor Sinčić usluge svog slikovitog građanskog neposluha ponudio samo onima koji dijele njegov politički ostracizam.

Pa ipak, samo je najmlađi priznao da bi bilo dobro kada bi bio moćan kao što je bio Tuđman, samo je Kolinda Grabar Kitarović pokušala dokazati da u modernom društvu nije nikakav grijeh ako se neka vrlo vrijedna, strpljiva i staložena tajnica popne do elitnog mjesta ministrice vanjskih poslova. U demokratskom društvu svatko ima pravo birati, ali i biti izabran, dok u hrvatskoj politici ima previše liječnika, koji bi htjeli vladati samo kirurškim nožem. Neuki Sinčić obećava da će iz inozemstva vratiti sav opljačkani privatizacijski novac, bez obzira na to što je u toj razglašenoj namjeri već davno propao (tada) nadobudni Mesić, iako je o financijskim zakonima, običajima, profesionalnim i nacionalnim bankarskim mrežama znao mnogo više od tog mladog bojovnika koji, poput spasitelja iz bajke, obećava da otplata zajmova neće smjeti premašivati pet posto prihoda, što bi u prvom redu razveselilo one najpohlepnije i najbogatije.

Pomodni politički PTSP

Građani Hrvatske znaju da se u Hrvatskoj ne živi dobro. Njima je jasno da je Hrvatska prokockala prve europske šanse i njima je – barem onima koji su vladali, a nisu se mogli savladati – sada postalo bjelodano da se na ovih dvadesetak godina prosječni čovjek u pravilu osvrće s gnjevom, razočaranjem i očajem. Hrvatska je prokockala budućnost, ali preko političkog kockarskog stola još uvijek lete već davno potrošeni žetoni, od fašistoidne lustracije do intelektualne kastracije. Dejan Jović se i na Pantovčaku uzaludno ponadao da će i Hrvati shvatiti kako se u ratnim godinama i demokratske norme mogu barem djelomično zlorabiti za potiranje osobnih sloboda, a varaždinski psihijatar Nenad Horvat, i sam invalid, koji se drsko odvažio zaviriti ispod scenografskog kiča trenutnih dragovoljačkih prosvjeda, brutalno je izbačen iz državne bolnice, bez obzira na to što se nijedan od njegovih pacijenata, pa čak i dragovoljaca, nije požalio na njegove stručne usluge.

Mogao je liječiti, ali nije smio misliti svojom glavom, pa je – čini se – i sam postao žrtva pomodnog političkog PTSP-a. Čak se i rock zvijezda Mile Kekin našao na križu nacionalne izdaje samo zbog toga što se zaigrao s mišlju da neko vrijeme živi i pjeva negdje drugdje. Oni najveći dušebrižnici koji se prividno najviše brinu za izgubljenu mladež, u pravilu najviše čine da što više mladih zauvijek utamniče u ocvaloj zbirci nacionalnih mitova, a ljude – barem po jednakosti političkih prava – jedva prikriveno prebrajaju po krvnim zrncima, dok se neke tekovine modernog civilnog društva (nevladine udruge) obilno zlorabe za izgradnju novog monološkog kolektivizma, u kojem se pojedincima 'u modernoj, slobodnoj i europskoj Hrvatskoj' strogo propisuje što kao ispravni Hrvati smiju raditi sa svojim tijelom, dušom i pameću.

Rat riječima i simbolima

Ovo su vremena novih strahova pod plaštem prepravljanja nekih starih nepravdi, pa se tako i u Hrvatskoj ponavlja stara istina da oni koji ne znaju ponuditi kruh, nude samo pogubne igre u kojima ni mačevi 'neće biti isključeni'. Ne samo za tuđe, već i za vlastite glave. Za histerične zagovornike nedvojbene hrvatske pobjede, pobjeda nikada ne može biti dovoljno opjevana, proslavljena i nagrađena, pa jedna kriva odluka jednog izmoždenog međunarodnog suda, postaje povod za izljeve panične nacionalne samoobrane, kao da su oni koji su zauvijek bili pobijeđeni u Hrvatskoj, ponovno došli na hrvatske granice u punoj bojnoj spremi. Ova nova i suvremena Hrvatska nikada nije bila u odabranijem društvu i nikada nije imala jače saveznike, pa ipak, čim na Balkanu netko negdje zucne nešto suludo, ponovno se ponaša kao nesigurno preplašeno krdo. Na koncu stradaju moguća kineska ulaganja, a u samo desetak dana splasnu sav bijes, ogorčenje i panika, sve dok opet netko od neumornih čuvara čistih hrvatskih duša, ne pronađe nekog novog neprijatelja, pretežito u bliskom inozemstvu, a sve češće i češće u vlastitom dvorištu. Kada zavlada oskudica, počinje suluda potraga za neprijateljima, kako bi što manje odabranih moglo besplatno sjediti za nacionalnom trpezom.

U takvim okolnostima rat protiv ljudi uvijek započinje ratom protiv nedužnih simbola, pa bi tako Kujundžić ukinuo crvenu zvijezdu kao znak poganskog komunističkog križa, kao da i na američkoj zastavi (a i na mnogim drugim zastavama) sve nije obasuto bezbrojnim zvijezdama. U kulturnoj povijesti čovječanstva petokraka je protumačena kao magični znak jedinstva svih pet elemenata (zemlja, zrak, vatra, voda i duh), dok postoje i oni koji tvrde da petokraka simbolizira onih pet planeta koji su se mogli vidjeti golim okom. I ovo i ono, ali nikada jedno i jedino, kao što su i urednici u socijalizmu u šezdesetim godinama morali strogo paziti da nijedan istaknuti odlomak ili naslov na bude započet velikim slovom U. Nekima je strašno smetalo što Univerzijada nije Perzijada, dok su čak i neki istaknuti sudionici Domovinskog rata razmišljali koliko je bilo pogodno da se šahovnica ponovno potvrdi kao najbolji izbor za obnovu hrvatskog nacionalnog grba. Neki bi ljudi stalno nešto dopisivali bez obzira na istinu, a neki stalno nešto brisali, bez obzira na život, pa se cijele generacije Hrvata proglašava ljudima bez prošlosti kojima tek sada, nakon dvije decenije, treba objasniti da su bili prevareni ako su se nekada osjećali dobro, a zavedeni ako su prije dva desetljeća vjerovali u neke temeljne postavke politike socijalne jednakosti.

O svemu tome moglo se razmišljati za vrijeme prvog izdanja televizijskih nadmetanja četvero predsjedničkih kandidata, budući da se ova kampanja velikim dijelom već pretvorila u sukob novih inženjera ljudskih duša, koji traže sljedbenike, a ne pristalice, suputnike, a ne sudionike, sluge, a ne stvaratelje. Samo je Josipović usputno govorio o novim pravima i slobodama, dok su drugi - pretežito načelno – tvrdili kako već sada znaju sve što trebaju znati nakon brojnih susreta 'sa stotinama tisuća ljudi'. Ne baš od Triglava do Jadrana, ali barem od Konjščine do Prevlake, u tom holivudskom maratonu odglumljenih poljubaca i rutinskih zagrljaja, prividno vrlo skromno, ali duhovno očajno prazno. Bez pravih vizija, a u znaku ofucanih televizija, pa dok se mnogi još uvijek busaju Domovinom, nitko od Josipovićevih takmaca nije došao na njegov novogodišnji službeni prijam, kao da se radi samo o njegovoj privatnoj, a ne o općedržavnoj svečanosti, koja u tradiciji odraslih zemalja dokazuje zrelost zajedništva, poštivanje institucija i čestitku cijeloj naciji. I to je to u Hrvatskoj: politika je samo borba za vlast, a ne služenje općem dobru.