Ova godina je trostruki lakmus-papir za odnose političkih snaga u Hrvatskoj. Narod bira tko će njihove interese predstavljati u zakonodavnoj vlasti, tko u Europi te tko će stati za jedno od kormila izvršne vlasti.

Oni koji ne izađu na izbore odriču se prilike da se njihov glas čuje prilikom kreiranja vanjske i unutarnje politike. Na posljednjim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj čak 53 posto biračkog tijela ostalo je doma.

Hrvatska je četvrta država u Europi po izlaznosti na izbore dok su mladi jedna od najmanje motiviranih društvenih skupina kad su izbori u pitanju, pokazalo je nedavno predstavljeno istraživanje 'Tko (ne) glasa u Hrvatskoj?', a potpisuju ga Bartul Vuksan-Ćusa i Michael Jennewein.

Jesu li mladi u Hrvatskoj doista toliko apatični i apolitični, što im se često spočitava, ili je nešto drugo uzrok njihova neizlaska na izbore? Što treba mijenjati i može li ih popularna kultura pogurati da izađu na izbore, kao što se to dogodilo u SAD-u? Neke su to od tema o kojima smo razgovarali s jednim od autora istraživanja – mladim politologom Bartulom Vuksan-Ćusom sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, a koji se trenutačno nalazi na doktorskom studiju u Barceloni.

Četvrti smo najgori u EU-u po izlaznosti na izbore, a među najmanje zainteresiranima za izbore su i mladi. Što ste saznali - zašto mladi zapravo ne izlaze na izbore?

Naši rezultati pokazuju da zapravo imamo dva objašnjenja te političke nezainteresiranosti mladih - prvo polazi od toga da su usmjereni na njima tada životno važnije i neposrednije stvari (efekti životnog ciklusa), a drugo naglašava da su politički stasali u vremenu u kojem politika baš i nije popularna aktivnost (generacijsko obilježje), pri čemu su izraženiji učinci onog prvog. Ispostavlja se da su mladi od 18 do 21 godine izraziti neglasači i po tome se ne razlikuju samo od starijih, već i od onih u fazi rane odraslosti (22 - 29 godina). Ako je teorija o glasanju kao navici točna, onda bi ovaj trend u procesu daljnje međugeneracijske zamjene mogao rezultirati nastavkom pada izborne participacije, pod uvjetom da sve ostale stvari ostanu iste.

A generacijski aspekt, u kakvom su političkom kontekstu stasali mladi u Hrvatskoj?

Vidljivo je da generacije stasale u demokratskom kontekstu (ponajprije milenijalci) zapravo manje participiraju od generacija odraslih u nedemokratskim kontekstima, ali tu su efekti nešto manji nego kod životnog ciklusa. Primjerice, ako ste rođeni 1997. godine, onda ste vrhunac političke socijalizacije doživjeli u periodu od 2012. do 2017. godine, što je razdoblje obilježeno krizom koja je u Hrvatskoj trajala nešto duže. U političkom smislu, tada se pad povjerenja u institucije i politiku kao takvu dodatno intenzivirao, a svoj put su izgradile i antiestablišmentske stranke te su se kasnije etablirale kao manje ili više relevantni akteri. Zbog toga te generacije generalno manje glasaju te, ako to čine, glasaju više za aktere koji su tada nastupili kao oni koji nude nešto drugačije od do tada dominantnog modela politike.

Često čujemo da su mladi apatični ili apolitični - je li to intergeneracijska i time općepopulacijska karakteristika ili nešto svojstveno mladima?

Tu su dominantna dva narativa. Jedan je, uvjetno rečeno, bumerski, koji govori da su mladi ovakvi i onakvi i da s njima nastupaju posvemašnja dekadencija i vrijednosni kuršlus. Zbog toga su stariji generalno protiv pomicanja dobne granice za aktivno biračko pravo na 16 godina. S druge strane, narativ generacije Z je da stariji ionako uvijek govore da su mladi nositelji gorih vremena. Time se kritika međugeneracijske razlike nastoji anulirati univerzalnošću bumerskog prigovora - 'kakvi god da jesmo, vi ćete ionako reći da smo gori, stoga vaša kritika i nema neko utemeljenje' (iliti, okay, boomer). Iz politološke vizure vidimo da mladi uz manje razine participacije uistinu imaju manje razine političkog interesa. No pitanje je koliko je to izraz stvarne nepolitičnosti, a koliko zapravo reflektira nedostatak stranačke identifikacije.

Ovo potonje značilo bi da politička ponuda ne odgovara potražnji mladih.

To bi značilo da se kod mladih ne radi o istinskoj apolitičnosti, već o nezainteresiranosti za model politike kakav imamo u Hrvatskoj, odnosno da se ne mogu u bitnoj mjeri poistovjetiti sa stranačkom ponudom u Hrvatskoj pa ih posljedično politika niti ne interesira. Dakle riječ je o drugačijem smjeru kauzalnosti - u prvom pretpostavljenom scenariju idemo od manjka interesa prema manjku identifikacije sa strankama, a u drugom se događa obrnuto. Kako bilo, čim smo se odmakli od bipolarnog modela, vidjeli smo da nove stranke ipak privlače mlađe birače. Stoga, da, može biti i to da je apolitičnost mladih ponajprije izraz nepodudaranja potražnje (njihovi interesi i problemi) s mainstream ponudom (stranačkim identitetima i idejama glavnih stranaka).

Njemačka mladež mobilizirala se oko zelenih politika. Ima li naznaka da se oko nekih društvenih tema/ideja okupljaju i mladi u Hrvatskoj?

Gotovo svugdje u svijetu mladi više glasaju za zelene stranke. Te stranke nedvojbeno su najveći dobitnici procesa ulaska mlađih generacija u biračko tijelo, a razlog tome je, globalno gledano, njihova postmaterijalistička usmjerenost i socijalno progresivna ideološka orijentiranost. Što se Hrvatske tiče, ako sudimo po biračkom ponašanju, vidimo da dio mladih glasa ponajprije za Most i Možemo, za prve oni ideološki tradicionalniji, a za druge oni ideološki progresivniji. Naravno, pritom ne govorimo o relativno visokim razinama koherentnosti tih biračkih tijela, već o generalnoj razlici. Unatoč tome, ono što im je zajedničko je antiestablišmentska orijentiranost koja se u hrvatskom kontekstu ponajprije ogleda u distanciranosti od dominantnoga društvenog rascjepa u čijem su središtu drugačije i međusobno oprečne interpretacije povijesti, a koje čine osnovu političkih identiteta HDZ-a i SDP-a. Dakle, ako su mladi koji glasaju oko nečega okupljeni, to bi ponajprije bilo oko ideje da su politički identiteti mainstream stranaka outdated.

Na doktorskom studiju u istraživačkom fokusu nalazi vam se populizam. Mladi se ponajviše informiraju na društvenim mrežama, na kojima često izostaje kontekst, pa su one i magnetno polje populizma, a potencijalno i radikalnih ideja.

Čini mi se da je navodni populističko-radikalistički youthquake mladih u Hrvatskoj prvoloptaška i pogrešna prosudba koja se napaja na više izvora. Prvo, počiva na tome da su populizam i radikalizam (ili, u nekim inačicama, ekstremizam) uvijek spojena kategorija. Populizam i radikalizam pojavljuju se skupa (populistička radikalna desnica npr.), ali se mogu pojaviti i odvojeno, te inzistiranjem na njihovoj imanentnoj međusobnoj upućenosti više maglimo naočale i za populizam i za radikalizam (i ekstremizam) nego što ih čistimo. Posljednji izbori u Nizozemskoj već svjedoče da smo se našli u situaciji u kojoj krajnje desne aktere prvenstveno tumačimo kroz prizmu populizma, a unatoč tome što ti akteri jesu populisti, populizam je tek sekundaran u njihovoj ideološkoj jezgri.

Imamo i fenomen Ivana Pernara, a on svoje 'evanđelje' izravno širi u školama. I njega promatramo prvenstveno kroz prizmu populizma?

Slično je i s Pernarom, da. On je nedvojbeno populist i populistički stil sigurno pridonosi njegovoj popularnosti, ali ga kao političkog aktera treba evaluirati na temelju njegovih ideoloških uvjerenja, odnosno na temelju toga gdje se ona nalaze u odnosu na liberalno-demokratski okvir (jesu li antipluralistička ili iliberalna). Populizam je tu najčešće samo forma i rijetko kada može djelovati kao samostojeća i punokrvna politička ideologija te takoreći samostalno doseći razine onoga što bi bilo upitno iz perspektive liberalno-demokratskog.

Ako je samo forma, mora li populizam nužno biti negativan?

Tumačenjem populizma kao nečeg a priori negativnog zapravo svaki populizam u startu otpisujemo kao neminovno nepoželjan element u demokraciji. No, ako se populizam pojavi prvenstveno kao artikulacija demokratski zasnovane objekcije elitama i nezadovoljstva trenutnim funkcioniranjem demokracije, što bi tu bilo loše ili radikalno? Populizam definitivno može biti negativan (pospješiti ideološki potkovan iliberalizam i antipluralizam), ali isto tako može ukazati na manjkavosti u demokratskim procesima i procedurama te prokazati deficite - bilo demokratske, bilo stranačke. Stoga, ako svaki pojavni oblik populizma kategoriziramo kao nepoželjan neovisno o sadržaju, onda zapadamo u ono što se naziva antipopulistički hype, čime se zapravo sužava prostor kritici funkcioniranja demokracije ili establišmenta koja se unaprijed klasificira kao populistička i time nelegitimna.

A što je protuteža svemu tome, ako je uopće ima?

Protuteža bi bila da prvo ispravno detektiramo što je to pred nama. Pogrešna detekcija obično znači i pogrešno tumačenje. Ako nekog detektiramo kao antipluralnog i iliberalnog aktera, onda je tek sekundaran problem to što bi mladi mogli glasati za takvog aktera. Veći je problem kad nismo prepoznali antipluralizam i iliberalizam. S pretjeranim fokusom na populizam možemo se dovesti (i dovodimo se) u situaciju neželjene legitimacije neliberalnih aktera i to, paradoksalno, jer od njihova populizma nismo vidjeli nepluralističku jezgru.

Više struja u Hrvatskoj u posljednje vrijeme spominje pomicanje dobne granice za glasanje na 16 godina. Istovremeno se predmet Politika i gospodarstvo sluša tek u četvrtom razredu srednje škole. Što bismo dobili pomicanjem dobne granice ako 'građanski odgoj' počinje tek na kraju srednjoškolskog obrazovanja?

Bilo bi poželjno da cjelovit građanski odgoj i pomicanje dobne granice za glasanje na 16 godina dođu zajedno. Ako to pak ne bi bio slučaj, glasanje sa 16 može imati i pozitivan samostalni efekt jer su mladi tada bitno manje izloženi tranzicijskim izazovima prijelaza iz svijeta mladih u svijet odraslih. Sa 16 su bitno više usidreni u vlastitu okolinu i tada im još stvari poput odlaska na fakultet, pronalaska posla i započinjanja samostalnog života ne čine glavninu preokupacija ili to čine u bitno manjem omjeru nego kad imaju 18 godina. Pretpostavlja se da će stoga mlađe osobe situacijski biti više usmjerene na politički angažman i da je stoga veća šansa da će odlučiti glasati te da će od toga posljedično stvoriti naviku. Tu se dakle ne radi samo o kozmetičkom rješenju kojim bismo nastojali popraviti generalno lošu sliku, već o rješenju s dugotrajnijim potencijalom koje nastupa kao svojevrsna škola demokracije. Stoga time možemo dobiti dosta toga, a mislim da izgubiti baš i ne možemo.

Kako bi društvo trebalo pripremati mlade za građansku participaciju?

Građanski odgoj i obrazovanje u ovom je kontekstu neminovna stvar jer je Hrvatska i dalje jedna od rijetkih demokratskih zemalja koja takav program nije implementirala u svoj odgojno-obrazovni sustav. U protivnom se onda demokratska socijalizacija vrši putem drugih agensa i može napraviti vrstu vrijednosnog utiskivanja kontra pluralizma i liberalne demokracije. Presudno je dakle mlade učiti demokraciji i o demokraciji, točnije pokazati da je demokracija nešto u čemu ima smisla sudjelovati, odnosno da je to ideal koji ima smisla graditi. Možda je ovo odgovor koji spada u domenu idealtipskog, ali, ako niti ne pomišljamo da je nešto takvo moguće, već smo poraženi.

Potpredsjednik Europske komisije Margaritis Schinas nedavno je izjavio da bi rješenje za poticanje mladih na izlazak na europske izbore potencijalno mogao biti apel megazvijezde Taylor Swift, istaknuvši da nitko ne može mobilizirati mlade bolje od mladih (Swift je prije nekoliko godina već uspjela mobilizirati dio svoje ogromne sljedbe na Instagramu u SAD-u). Što mislite o popularnoj kulturi kao kanalu za poticanje političke participacije?

Prvo pitanje je tko su u Hrvatskoj megazvijezde čija bi riječ imala političku težinu? Imamo li uopće pjevačku zvijezdu ispod 40 godina? Moje je mišljenje da je naš milenijalski glazbeni jet-set dio dobro uhodanog sistema u kojem imate i produkciju i promociju i kritiku, ali ne i stvarnu publiku. Tako smo se našli u situaciji da glazbenici čije se pjesme vrte na radiju i čija lica vidimo na TV-u zapravo nemaju organsku publiku i ne mogu rasprodati veće koncerte. I najbitnije - cijeli taj samodostatni sustav prati vrlo mali broj mlađih ljudi. 'Zvijezde pjevaju' pjevaju ponajprije za TV i radijsku publiku (ergo, za starije), a za mlade to vjerojatno nisu ni zvijezde. Primijenimo li analogiju populizma na glazbenu scenu, ovako uspostavljen sustav jest establišment, a izvođači poput, eto, Baby Lasagne, autsajderi. Tako da je ova tematika u Hrvatskoj pomalo bespredmetna - da bi popularna kultura imala potencijal aktivacije političkog angažmana, ona za mlade mora biti upravo to - popularna.