Trenutak za odluku je ipak vrlo osjetljiv jer i dalje traju previranja u ključnim izraelskim susjedima, prije svega Egiptu u kojem se čeka definiranje nove vlasti (nakon ustavotvorne skupštine čeka se nova parlamentarna), Jordanu u kojemu sve jače vrije, Palestinskoj samoupravi u kojoj se ne smiruju tenzije između Hamasa (u pojasu Gaze) i Fataha (na Zapadnoj obali), a da ne spominjemo Siriju u kojoj sad već jasno definiran građanski rat prijeti ne samo Izraelu, s kojim Damask nikad nije potpisao mirovni sporazum, već i Turskoj, koja daje signale da bi mogla zatražiti pomoć NATO-a, a to znači i Hrvatske.

Netanyahuova je odluka sasvim jasna. On želi što veću podršku javnosti za mogući napad na Iran i uništenje njegovog nuklearnog programa, ali to neće biti izvedivo bez podrške SAD-a. Mnogi su komentatori već istaknuli da se Netanyahu već i previše uključio u američku predizbornu kampanju (sadašnji se predsjednik Barack Obama čak nije htio susresti s njime na početku Opće skupštine UN-a) te da ga već vide kao zagovaratelja pobjede Mitta Romneyja. Obama je naime prije tri godine u Kairu rekao kako želi da se SAD otvori prema islamskom svijetu (ali to je bilo prije Arapskog proljeća), dok Netanyahu od Washingtona traži da zajedno s Jeruzalemom postavi 'crvenu liniju' preko koje Teheran ne smije prijeći.

Međunarodna je zajednica pokazala razumijevanje za izraelske strahove i donijela je niz sankcija koje za cilj imaju usporavanje ili čak uništenje iranskog nuklearnog programa, ali Netanyahuu to nije dovoljno. Temelj izraelske doktrine vrlo je jasan: očuvanje židovske države.

Iranski su vjerski i sekularni vođe u proteklih pet godina u više navrata isticali da je njihov politički cilj uništenje 'cionističke tvorevine', kako zovu Izrael. Kad se pak s njima razgovara off the record, oni kažu isto, samo drukčije: svi se Palestinci moraju vratiti u svoje (sad više nepostojeće) gradove, a zatim treba provesti izbore. Židovi bi tada bili manjina, a veliko je pitanje bi li uopće svi Palestinci bili voljni vratiti se u naselja kojih više nema (u Izraelu danas živi oko 25 posto arapskog stanovništva, što ne uključuje Zapadnu obalu).

Bibi Netanyahu se stoga osjeća moćnim. U sjajnom je političkom potezu prije godinu dana najveću opozicijsku stranku Kadimu uveo u vladu, a zatim je pustio da izađe i tako je optužio za manjak patriotizma. Iz laburističke je stranke izvukao jednog od najvećih junaka izraelske obrane Ehuda Baraka, koji sada gotovo sigurno neće ući u vladu te je tu stranku učinio drugom po snazi, ali minornom. Pred njim je dakle jedna od najvećih političkih pobjeda u povijesti Izraela, nakon koje može iznova pritiskati SAD i EU na još snažniji pritisak na Iran da on ne pokrene akciju (jer teško da bi nakon toga bila koja američka administracija ostala prekriženih ruku).

Ukratko, Likud bi dobio 28 zastupničkih mjesta, laburisti 20, Yisrael Beiteinu, stranka Avigdora Liebermana, sadašnjeg ministra vanjskih poslova, 14 mjesta, a Kadima svega 8. U tim okolnostima Netanyahu može formirati čvrstu vladu, i to nakon izbora u SAD-u, i znati što ga na tom planu čeka. A Teheran mora dobro promisliti što mu je za činiti s nuklearnim programom ako Romney dobije izbore, jer Bibi je gotovo sigurno opet na čelu.

I da, kao glavni razlog za izvanredne izbore navode se problemi s izraelskim proračunom, koji, kao i svi na svijetu, mora uštedjeti oko četiri milijarde dolara. Dobar povod za Bibijev politički manevar.