O mogućnosti osnivanja postrojbi naoružanih zarobljenim oružjem izvijestio je izraelski list Israel Hayom, navodeći da je stožer IDF-a u početku planirao uništiti ratni plijen, ali je naknadno odlučio odvesti ga u Izrael. List navodi da je tijekom operacije u južnom Libanonu zarobljeno brojno oružje te je kamionima uklonjeno iz tamošnjih sela kako bi se snagama Hezbolaha onemogućio pristup tim resursima.

Oružje je zarobljeno tijekom operacije Sjeverne strijele, koju je Izrael započeo 24. rujna ove godine, napadajući više od 1600 ciljeva u južnom Libanonu i dolini Beka. IDF je pritom uništavao terorističku infrastrukturu koju je Hezbolah izgradio u posljednja dva desetljeća, kazao je tom prilikom nedavno smijenjeni izraelski ministar obrane Yoav Gallant.

Tijekom operacije, u kojoj su sudjelovali i borbeni avioni Izraelskih zračnih snaga (IAF), uništene su zgrade u kojima je godinama skladišteno naoružanje, kao i pogoni za proizvodnju oružja i dodatne lokacije terorističke infrastrukture, od kojih su neke bile ugrađene ispod stambenih zgrada na području Bejruta. Na meti Izraelaca našlo se i skriveno oružje koje je pripadalo Hezbolahovoj postrojbi za protubrodsko djelovanje, a predstavljalo je prijetnju međunarodnim pomorskim putevima, slobodi plovidbe i izraelskim strateškim dobrima u regiji.

Protubrodski projektili bili su pohranjeni u podzemnim skladištima, skriveni ispod stambenih zgrada, a prema izraelskim navodima, mogli su biti ispaljeni u roku od nekoliko minuta. Poznato je to da je Hezbolah opskrbljen kineskim protubrodskim projektilima C-704 i C-802, s kojima su zapadne ratne mornarice dobro upoznate, posebice potonjom, jer riječ je o obrnuto projektiranoj inačici francuskog Exoceta.

Iranski Gadir kao prioritet zapljene

Vjeruje se da je Hezbolah, poput jemenskih hutista, naoružan projektilima Gadir iranske proizvodnje. To je zapravo iranski razvoj kineskog C-802, ali povećanog dometa - do 300 kilometara. Taj se projektil teže otkriva radarom ili infracrvenom detekcijom jer leti vrlo nisko pa ga ratni brod može detektirati tek nakon što se pojavi iznad horizonta, oko 28 do 46 kilometara od njega, što ostavlja 25 do 60 sekundi za reagiranje. Inače, njegov inercijski sustav za ranu fazu leta, otporan na elektroničku detekciju, opremljen je radarskim sustavom za samonavođenje, a on se aktivira kada je unutar dometa cilja.

Vojni analitičari upozoravaju da Gadirov način rada daje malo vremena brodu da otkrije prijetnju i zatim aktivira odgovor. Štoviše, s dometom od 300 kilometara, predstavlja prijetnju većem dijelu mediteranske obale Izraela, britanskim bazama na Cipru i morskom prostoru između njih. Također, može ga se vrlo brzo aktivirati iz garaže u Bejrutu, iako je većina mobilnih lansera bila unaprijed pripremljena za paljbu s položaja na uzvisini Babdi, i to u roku od samo nekoliko minuta.

Stručnjaci ocjenjuju da je brzina izraelskog napredovanja od obezglavljivanja zapovjedništva Hezbolaha detoniranjem njihovih pejdžera do neutralizacije njihovih protubrodskih sposobnosti pokazatelj visokog prioriteta koji je pridan uništenju te skupine. Smatraju i da je izraelski munjevit udar preduhitrio svaki potez Hezbolaha da zaštiti mobilne lansere prebacivanjem na skrivene lokacije te su oni vrlo brzo pronađeni. Konačno, vjeruju da izraelska preventivna akcija štiti velik broj brodskih ciljeva i sprječava stvaranje još jednog opasnog područja, poput onog koji su hutisti nametnuli nad Crvenim morem.

Za vrijeme operacije Sjeverne strijele pronađen je i oduzet veliki broj termobaričnih projektila 9M131FM i protutenkovskih raketnih sustava 9M131M Metis ruske proizvodnje. Zapljena uključuje i sovjetski prijenosni protuzračni raketni sustav 9K32M Strela-2 te raketne bacače granata RPG-29 Vampir i RPG-27 Tavolga. Zaplijenjene su i rakete za protutenkovske raketne sustave 9K135 Kornet te iranske sustave Almas, kao i pješački bacači granata RPG-7 s pripadajućim streljivom.

Duga izraelska povijest konverzije ratnog plijena

Izrael je počeo uključivati zarobljenu opremu u svoj arsenal još od ranih dana postojanja zemlje, a posebno nakon Šestodnevnog rata 1967. godine. Tijekom tog sukoba zarobili su 820 tenkova i samohodnih topova, uključujući oko 350 tenkova T-54/55 sovjetske proizvodnje. Pet godina kasnije, u Jomkipurskom ratu, IDF je zarobio 1500 oklopnih vozila, uključujući oko 200 T-62, također sovjetske proizvodnje. U Libanonskom ratu 1982. izraelskim je zalihama dodano još 400 sovjetskih tenkova.

Mnoge od tih sovjetskih tenkova Izrael je obnovio i modernizirao te ih preimenovao u Tiran 4 (T-54), Tiran 5 (T-55) i Tiran 6 (T-62). Modernizacija je vjerojatno uključivala zamjenu izvornih topova od 100 milimetara američkima M68 kalibra 105 milimetara. Do sredine 1970-ih zarobljeni tenkovi činili su oko 20 posto IDF-ove oklopne flote, ali ih je Izrael počeo postupno izbacivati ranih 1980-ih, a dio je prodan zemljama poput Urugvaja. Neki od zarobljenih tenkova ostali su u izraelskoj službi sve do 2000-ih.

Počevši od kasnih 1980-ih, Izrael je također počeo pretvarati zarobljene tenkove sovjetske proizvodnje u teške oklopne transportere Achzarit, proizvevši oko 500 ovih vozila, s otprilike njih 100 koji su još uvijek u službi. S obzirom na dugu praksu konverzije, vjeruje se da bi IDF mogao modernizirati i prenamijeniti zarobljene ruske i iranske protutenkovske vođene rakete.

To se posebno odnosi na sustav Kornet s laserskim snopom navođenja i dometom od 5,5 kilometara. Iranski Almas-1 ima domet od četiri kilometra, a Almas dvostruko veći, s time da Almas-3 doseže između 10 i 16 kilometara, ovisno o izvoru. Pritom je važno reći da većina raketa Almas koristi optičko navođenje kao i izraelski Spike.