Međutim, nedavno provedeno istraživanje u Velikoj Britaniji pokazalo je da problem političkih oglasa nisu ni negativne poruke niti napadački tonovi, već činjenica da su politički oglasi mahom – dosadni! U zaključku tima koji je proveo istraživanje stoji da bi izborni oglasi bili puno učinkovitiji kada bi se oni koji ih kreiraju potrudili da ovi budu atraktivni i zabavni.

'Političkim strankama i kandidatima uopće ne bi škodilo da se malo pozabave emotivnom inteligencijom i potrude biti što zabavniji. Kako inače misle doprijeti do birača?’ stoji na kraju studije. U moru brzih i atraktivnih informacija, one političke moraju se nekako izboriti za pažnju birača što znači da se, barem u nekoj mjeri, moraju prilagoditi novoj komunikacijskoj matrici.

To pritom ne znači da se politička informacija treba trivijalizirati, ili ako želite, 'estradizirati', ali svakako znači da ne smije ostati sterilna, suhoparna i staromodna, jer ako je nitko ne zamijeti - kakva od nje korist? Kritičari popularnog i atraktivnog u politici odmah će graknuti da politika na taj način gubi smisao jer prestaje biti ozbiljan posao i postaje cirkus ili u boljem slučaju, dio pop kulture. To, međutim, nije točno. Politički oglas može biti atraktivan, a istovremeno sasvim sadržajan! Jer kampanja je priča koju, baš kao i svaku drugu priču, možete ispričati na tupav i nekvalitetan, ili zanimljiv i kvalitetan način.

U tom kontekstu, negativne kampanje građene na satiri i ironiji imaju prilično veliku – i to pozitivnu ulogu. Takvo je, primjerice, HDZ-ovo 'Hvala, kume!' u Zagrebu koje zaista funkcionira kao dobar štos i sigurno će privući pažnju birača. No, takve negativne kampanje valja razlikovati od onih pljuvačkih, uvredljivih koje birače mogu zaista samo udaljiti od politike ili pak onih jezivih čiji smisao ostaje valjda nedokučiv i samim autorima. Morbidarije poput 'Siluete i sjene stoluju… Sine, ovaj grad nije za Nas!' ili 'Čuješ li, majko? Na gradska vrata barbari kucaju!' koje su nicale po Istri izgledaju kao nakaradni rezultat konzumacije lakih (ili težih?) droga. Kandidati i stranke do sada su već morali shvatiti da birači ne vole turobne poruke. Jedno su satirična kritika i dovitljiv napad, a drugo je prognoziranje crnog mraka. Poruke koje hrane strah i tjeskobu prolaze vrlo rijetko, i to samo u vrlo specifičnim okolnostima.

Ukratko, atraktivnost i kreativnost imperativi su suvremene izborne komunikacije. U kampanji koja je pri kraju pojavljivale su se samo u tragovima. Pop politika u načelu je zaživjela samo u sferi eksplicitnog spajanja popularnog i političkog, poput organizacije završnih megaderneka lakih nota ili političkih pop koncerata. Čudi to posebno za nezavisne kandidate skromnih budžeta koji su nedostatak novca, barem djelomično, mogli kompenzirati dobrim idejama. No to se nije dogodilo. Pouka? Ako ne znate, ubuduće posudite. Dosadne kampanje nisu zdrave ni za koga – ni za birače niti za kandidate.