Ondje je postavio potresnu fotografiju iz jednog od nacističkih logora smrti i tek napisao: 'Prisjećam se, želeći da se nikad više ne ponovi. Nažalost, samo sjećanje nije dovoljno. Neka nam Bog i naša patnička braća i sestre diljem svijeta oproste našu ravnodušnost!

I nije to bio nikakav proračunati i službeni odgovor Uzinića, a još manje cijele crkvene hijerarhije, narogušenom premijeru: ne, dubrovački biskup i inače koristi ovu društvenu mrežu kao svoje glavno komunikacijsko oružje i gotovo nema dana da ondje ne podijeli svoja razmišljanja ili pozive vjernicima. Od duhovnih kontemplacija do političkih tema ili iskustava s vlastitih putovanja Amerikom. Jedan je od onih predstavnika klera koji su objeručke prigrlili nove tehnologije i u skladu s novom vatikanskom paradigmom 'spustili' se među puk, čak i prije nego što je na scenu stupio papa Franjo

Uzinić je zaređen za biskupa na blagdan svetog Franje Saleškog, kojeg se smatra nebeskim zaštitnikom novinara, a u nepune tri godine mandata u Dubrovniku pokazao je barem da razumije prirodu ovog posla: uvijek dostupan i strpljiv, čak i prema medijima koje će njegovi kolege biskupi proglasiti antiklerikalnima (ili antikristima, ovisi o stupnju zapjenjenosti), 47-godišnjak rodom iz ponosne Poljičke republike uporno pokušava srušiti predrasude i stereotipe. Pa makar progovarao s dalekog i gotovo zaboravljenog juga Hrvatske, odakle se obično probijaju tek vijesti o gužvama s turističkih kruzera i pokojoj ljetnoj predstavi.

Onamo nije zalutao niti ga je Vatikan imenovao biskupom dubrovačkim samo kako bi malo prodrmao važnu, ali ipak malu biskupiju s tek tridesetak zaređenih svećenika. Ne, njegov primarni posao bio je počistiti financijski kaos koji je nastao u dva desetljeća vladavine Želimira Puljića, tvrdoglavog i tvrdokornog Hercegovca koji se zaigrao s nekretninama i spiskao najmanje dvadesetak milijuna kuna. Crkva je za probleme znala puno prije javnosti, naravno, jednako kao što su o tome potiho rogoborili vjernici, pa i da je želio, novi biskup nije mogao nastupiti drugačije nego otvorena srca. Nije bilo očekivano da će cijeli slučaj baš tutnuti u medije, jer Puljić je ipak još uvijek šef Biskupske konferencije i njegov nadređeni, ali poštovanje vjernika zaslužio je svojom otvorenom i iskrenom isprikom nakon što je skandal procurio do novinskih stupaca.

'Nemam pravo uprijeti prstom u one koji su to iznijeli u javnost. Nadam se da su mislili da čine dobro. Imam, međutim, pravo uprijeti prstom u nas i reći da smo onim što se dogodilo uzrokovali, makar nam namjera nije bila loša, sablazan među vjernicima. Zato se, u osobno ime i u ime Dubrovačke biskupije, ispričavam svima onima koje smo sablaznili i osobito onima koje smo pokolebali u njihovoj vjeri i povjerenju u Crkvu', rekao je gotovo plačnim glasom, nakon što je objavio precizne podatke o gotovo nevjerojatnim milijunskim špekulacijama i financijskom inženjeringu. Više od dvije godine sređivao je stanje, ali shvatio je da je od transparentnih računa i godišnjih izvještaja njegovoj pastvi i javnosti još bitnija iskrenost.
Jedna mala, skrušena i ponizna isprika

I nije mu to bilo teško, jednako kao što mu nije problem demonstrirati druželjubivost kada se s vjernicima vere po planinama, otvorenost kada s novinarima komunicira bez onih bezbroj tiskovnih predstojnika i ureda, ili skromnost kada se - za razliku od većine kolega biskupa - umjesto raskošnih i pozlaćenih oprava ulicama šeće u jednostavnom svećeničkom ruhu. Kao što je odmah po stupanju na dužnost otvorio vrata Biskupskih dvora za redovnike koji su živjeli u jadnim uvjetima ili što je najavio vlastitu selidbu u srce grada, kao poticaj vjernicima da ne dižu ruke od gradske jezgre i ne dozvole kliničku smrt starog Dubrovnika.

Spomenuli bismo i ovu analogiju s papom Franjom, no Uziniću bi to vjerojatno samo stvorilo probleme: on je, naime, u okvirima Katoličke crkve u Hrvatskoj tek 'mali biskup', sitni kotačić u kolu koje vode zagrebački, splitski, riječki i slavonski kolege. U zakučastim hodnicima stroge hijerarhije dobro pazi da nikome ne stane na žulj, drži se poznatih crkvenih dogmi i običaja, ali u isto vrijeme propovijeda otvoreniju i moderniju Crkvu, onu koja će svojom novom energijom vratiti povjerenje starih i privući pažnju novih generacija.

Da, zabranio je prikazivanje filma 'Parada' u kino dvorani u vlasništvu Biskupije, što je malo nezgodno odjeknulo među liberalima koji bi svijet krojili samo prema svome svjetonazoru - ali je zato nešto kasnije doslovce vrisnuo protiv najave novih nereda oko splitske gay parade i tako barem donekle spasio obraz Crkve u Hrvata. Dok su neki svećenici, pa i biskupi, tolerirali ili prešutno odobravali kamenovanje drugačijih, Uzinić je na konzervativni puk apelirao da 'mole, šetaju po Marjanu ili Mosoru, odu na plažu ili selo' - i tako civilizirano izraze neslaganje s onim što se događa na Rivi. Mali korak za čovječanstvo, ali gigantski za Crkvu.

O ekumenskim susretima koje redovito održava u dubrovačkoj katedrali, njegovim zajedničkim molitvama s vladikom Grigorijem iz Trebinja (kojeg naziva najdražim gostom) ili koncertima Srpsko-židovskog pjevačkog društva iz Beograda, koje usred Dubrovnika pjeva pjesme iz židovske, pravoslavne i katoličke baštine - malo se zna. Tako je vjerojatno i bolje: umjesto estradne, Uzinić ipak više vodi računa o duhovnoj i kršćanskoj dimenziji, a i sam će priznati da do jedinstva vjernika može doći jedino malenim koracima i pritiskom 'odozdo'.

Tako osvježavajuće jednostavno i tako... Pa, iskonsko kršćanski.

Ostane li Vatikan na proklamiranoj Franjinoj liniji, Mati Uziniću tek slijedi pravi uzlet. Jer, očito se može drugačije, zar ne?