Korupcija, odnosno društvena pojavnost nezakonitog korištenja javnog novca u privatne svrhe, ugovaranja poslova mimo propisa i natječaja, kao i zapošljavanja i obavljanja javnih zadaća i usluga uz potraživanje ilegalne novčane ili druge protuvrijednosti od pojedinaca i skupina, ključni je problem suvremene Hrvatske te na ovaj ili onaj način zaokuplja, brine te frustrira gotovo svakog građanina ili građanku. Iako se novčani iznosi koje su pojedini oporbeni zastupnici u Saboru navodili, pokušavajući ilustrirati u kojoj mjeri korupcija utječe na državni proračun, teško provjerljivi i gotovo nikako dokazivi, korupcija je zasigurno jedan od glavnih otegotnih faktora koji su odgovorni za stagnaciju i nazadovanje hrvatske ekonomije i manjkavu konsolidaciju demokracije te nisku učinkovitost javne uprave.

Svijest o korupciji

Istraživanje tportala i agencije Puls pokazuje kako 74 posto ispitanika od ponuđenih im aktualnih društvenih pitanja borbu protiv korupcije i kriminala stavlja na prvo mjesto. Jednako tako, 73 posto ispitanika pokretanje gospodarskog razvoja smatra najvažnijom društvenom i političkom temom. Budući da je ispitivanje provedeno na istom uzorku, možemo zaključiti da u svijesti građana postoji jasna povezanost između suzbijanja korupcije i poticanja gospodarskog rasta i razvoja. Osvrnemo li se na stratificirane odgovore ispitanika o važnostima pojedinih društvenih tema, uvidjet ćemo da mlađe stanovništvo (do 30 godina starosti) pokretanje gospodarskog razvoja (71 posto) smatra ponešto važnijim od borbe protiv korupcije i kriminala (69 posto), dok u dobnim skupinama od 31. do 45. godine života te od 46. do 60. životnog ljeta 76 posto ispitanih suzbijanje korupcije stavlja na prvo mjesto važnosti (naspram 77 odnosno 75 posto za pokretanje gospodarskog razvoja). Značajnija diferencija ne postoji niti po obrazovanju, tako da borbu protiv korupcije na prvo mjesto stavlja 71 posto ispitanika s osnovnim, 76 posto sa srednjim te 73 posto s višim i visokim obrazovanjem.

Glasači su jedinstveni - gospodarski razvoj i borba protiv korupcije najvažnije su teme hrvatskog društva

Problem korupcije vrlo visoko je rangiran i u svim hrvatskim regijama, no valja izdvojiti Dalmaciju s 83 posto te Istru i Primorje sa samo 65 posto (naspram 67 posto u korist gospodarskog razvoja). U svojoj procjeni korumpiranosti pojedinih institucija, 46 posto ispitanika ocijenilo je političke stranke kao izuzetno korumpirane, 42 posto najkorumpiranijima smatra sudove, a 39 posto sudionika istraživanja javna poduzeća i ministarstva vidi kao izvore teške korupcije. Zanimljivo je da, usprkos više ili manje javno eksponiranim aferama u tom sektoru, čak 18 posto ispitanih smatra da humanitarne organizacije uopće nisu korumpirane. Iako se postoci percipirane korupcije u pojedinim institucijama u značajnijoj mjeri ne razlikuju od regije do regije (prosjek za političke stranke 4,3 posto, a za ministarstva i sudove 4,1 posto), možemo izdvojiti Liku i Banovinu kao regiju u kojoj su ispitanici ključne institucije ocijenili značajno manje korumpiranima (političke stranke 3,7 posto, ministarstva 3,8 te sudovi 3,9 posto).

Demagogija i neustavna sredstva

Važnost pitanja suzbijanja korupcije i kriminala prepoznali su i svi predsjednički kandidati i kandidatkinje te u većoj ili manjoj mjeri svi podcrtavaju borbu protiv korupcije kao temelj svojeg programa. Odgovori ispitanika diferencirani po preferiranom kandidatu ili kandidatkinji (kako bi se izbjegli nesporazumi, treba naglasiti da su u rezultatima istraživanja dani odgovori samo za šestero kandidata za koje se izjasnio najveći broj ispitanika, dok u ukupnom uzorku 10,4 posto otpada na preostalih šestero kandidata, a 17,8 posto otpada na neodlučne, izborne apstinente, kao i na one ispitanike koji su odbili dati odgovor) potvrđuju važnost pitanja suzbijanja korupcije na ovim predsjedničkim izborima. Čak 90 posto Primorčevih birača stavlja borbu protiv korupcije na prvo mjesto, kao i 82 posto Vidoševićevih te 80 posto Josipovićevih. Među biračima Vesne Pusić takvih je 75 posto, kod Bandićevih i Hebrangovih birača podjednako, 70 posto, a 64 posto Kajinovih pristalica vidi suzbijanje korupcije kao društvenu temu broj jedan.

Većina glasača, neovisno o kandidatu kojeg podržava, smatra da su političke stranke najzahvaćenije korupcijom. Slijede sudovi, ministarstva i javna poduzeća, a znakovito je da Bandićevi glasači visoko rangiraju i gradove i općine

Svjesni duboke opterećenosti hrvatskog društva korupcijom, ali i istodobne velike razočaranosti hrvatskih građana političkim i stranačkim sustavom, mnogi kandidati nude nerealna rješenja u borbi protiv korupcije za koja nisu Ustavom ovlašteni. Tako smo svjedoci paušalnih zazivanja uhidbe polovice sadašnjih političkih kandidata (Kajin), pozivanja na forenzička iskustva kao navodni zalog uspješne borbe protiv mita i klijentelizma (Primorac) ili pak predlaganja korištenja obavještajnih službi u svrhu borbe protiv kriminala (Josipović), iako je tim službama primarna zadaća nacionalna sigurnost te suzbijanje protuustavnih aktivnosti u zemlji. S druge pak strane imamo sadržajno isprazne poruke o institucijama pravne države koje trebaju obaviti i nastaviti obavljati svoj posao (Bandić) ili pak kandidate koji borbu protiv korupcije shvaćaju prvenstveno kao bavljenje aferama i prljavim biografskim detaljima svojih suparnika (Hebrang o Vidoševiću i Bandiću), a manje kao predlaganje konkretne uloge novog predsjednika u društvenog borbi protiv koruptivnog ponašanja.

Očekivanja birača

Ako krenemo od pretpostavke (budući da po zakonitostima statistike ne možemo izravno korelirati stavove o korumpiranosti institucija i stavove birača određenog kandidata o važnosti borbe protiv korupcije) da je povjerenje građana u političke stranke nisko (gotovo pola ispitanika smatra stranke najkorumpiranijima institucijama), možemo očekivati da će u kontekstu borbe protiv korupcije građani veću šansu pružiti kandidatima koje se percipira kao manje politički potrošene, odnosno one koji su se uspjeli distancirati od svojih bivših stranaka.

Premda Vidošević upravo spada u onaj krug predsjedničkih kandidata koji imaju najviše sivih zona u biografijama koje se u javnosti tumače kao dokaz ili indicija za koruptivne radnje u prošlosti, čini se da je, uz drugog bivšeg HDZ-ovca Primorca, uspio nametnuti sebe kao alternativu aktualnoj stranačkoj eliti koju se smatra visoko korumpiranom. Josipović, osim što svoj program temelji gotovo isključivo na oštroj borbi protiv korupcije (doduše, nudeći često rješenja koja nadilaze ustavne ovlasti predsjednika države), iako stranački kandidat, ostvaruje prednost u percepciji o borbi protiv korupcije zbog toga što, budući da nije još obnašao neku visoku dužnost, nije politički potrošen te mu se teško može imputirati neka konkretna afera (iako se i uz ovog kandidata vezuju neke nedoumice koje bi mogle upućivati na korupciju).

Bandić svojim javnim nastupom olako prilazi borbi protiv korupcije, a ujedno je i najprozivaniji kandidat po pitanju zlouporabe položaja, namještanja poslova te povezanosti s ilegalnim strukturama i aktivnostima. Stoga ne čudi da njegovi birači sa samo 70 posto vrednuju suzbijanje korupcije kao glavni društveni cilj. Borbu protiv korupcije manje vrednuju i Hebrangovi birači (70 posto), koji i inače ključne institucije doživljavaju manje korumpiranima (političke stranke i sudovi 3,9, ministarstva 3,7 posto), što se može objasniti činjenicom da mnogi HDZ-ovi birači javnu percepciju korupcije, pogotovo one u državnim tijelima, doživljavaju kao prenapuhanu te često optužuju pojedine medije, kao i oporbene stranke da bez dovoljnih dokaza stvaraju afere kako bi naštetili vladajućoj stranci.

Birajući ponuđena rješenja koja bi smanjila korupciju u Hrvatskoj, ispitanici su se sa 24 posto izjasnili za smjenu čitave generacije političara u svim strankama, 16 posto njih smatra kako je nužna osuda nekog visokopozicioniranog političara, dok samo 13 posto spas od korupcije vidi u ulasku u EU. Smjenu cijelog naraštaja političara najviše zagovaraju Vidoševićevi (30 posto) i Kajinovi birači (28 posto), Primorčevi birači prednjače u zazivanju osude nekog visokog dužnosnika za upletenost u teške afere (26 posto), dok se ulasku u EU kao spasu od korupcije najviše nadaju Hebrangovi (18 posto) i Josipovićevi (17 posto) pobornici.

Iako je i sam izdanak generacije političara stasale devedesetih godina, Vidošević kroz odmak od svoje bivše stranke pokušava sebe predstaviti kao političara novog kova, dok je Kajin i kao saborski zastupnik bio dugogodišnji zagovaratelj radikalnih rješenja smjene političara na način koji bi borbu protiv korupcije pretvorio u neku vrstu lustracije. Samo 13 posto ispitanika i dalje vjeruje da će ulazak u EU imati presudan utjecaj na smanjenje korupcije, što je posljedica razočaranja građana tijekom pregovora s Unijom, no može se protumačiti i kao pozitivan primjer realnijeg sagledavanja uloge EU, tj. uviđanje da Hrvatska jedino samostalno može riješiti vlastite goruće društvene i političke probleme.

Naposljetku, treba reći i da gotovo podjednak broj (37 posto naspram 36 posto) ispitanika smatra da je borba protiv korupcije ostala jednaka, odnosno da se donekle povećala. Ovakav rezultat upućuje na dominantnu skepsu hrvatskih građana prema spremnosti državne i političke elite na istinsko nadilaženje stanja visoke korumpiranosti države i društva, a budući da se većinu kandidata na ovaj ili onaj način može smatrati pripadnicima i pripadnicama te iste političke generacije, predsjednički kandidati bi trebali shvatiti da ne mogu temeljiti svoje kampanje na maglovitim obećanjima koja će velik broj birača prije ili kasnije prepoznati i odbaciti kao lažna i fiktivna.