Na prvi pogled, dogovor postignut u noći s nedjelje na ponedjeljak u Bruxellesu između ciparskih vlasti i međunarodnih zajmodavaca, EU-a i MMF-a, kojim malena zemlja ima drastično smanjiti obujam svog bankarskog sektora u zamjenu za zajam od 10 milijardi eura, daje naslutiti da je najgore (stečaj države) izbjegnuto. No kako to već obično biva u slučajevima donošenja odluke u posljednji čas, na vidjelo jasnije izlaze sva manjkavost sustava i upravljanja eurozonom nego bilo kakva čvrsta dugoročna strategija rješavanja krize
Prije no što se u stilu europskih vođa koje su redom pozdravile postignuti dogovor izrazi kakav bojažljivi optimizam oko sanacije i oporavka ciparske ekonomije, nije zgorega podsjetiti na kratku povijest petog po redu međunarodnog plana pomoći. Nakon Grčke, Irske, Portugala i Španjolske, na rad je došla mediteranska porezna oaza koja u svom hipertrofiranom bankarskom sustavu nije previše vodila računa o porijeklu novca (čime se prije svega aludira na Rusiju).
Prvi plan spasa koji se iznjedrilo prošli tjedan bio je višestruko zabrinjavajući. Prema njemu, trebali su se u svrhu sanacije dodatno oporezivati svi depoziti u bankama, čime se tako neodgovorno zanemarila stavka europskih pravilnika o zaštiti depozita do 100.000 eura, a za izazvanu krizu imali su platiti svi akteri, i male domaće štediše i vlasnici izdašnih offshore računa. Nakon što je ciparski parlament odbacio tu odluku (koja je samo zbog te stavke mogla izazvati znatnu paniku u eurozoni iako Cipar u njoj sudjeluje tek sa 0,2 posto), ugovorila se solucija B kojom su na kraju ipak zaštićeni depoziti u iznosu do 100.000 eura.
Za zemlju mahom orijentiranu na bankarsko poslovanje slijedi bolni zaokret, tvrdi Henri Sterdyniak iz francuskog Opservatorija za ekonomske konjunkture. Uz rezove u javnoj potrošnji i strukturne reforme te zatvaranje druge banke po važnosti u zemlji, Laiki, zemlja se mora nanovo orijentirati, a prema prvim procjenama, to bi, uz turizam, mogao biti i sektor obnovljivih izvora energije. No prije no što se nova strategija uopće postavi na noge, slijedi serija oštrih rezova.
Neovisno o konačnom ishodu ovog posljednjeg spasilačkog plana, većina analitičara podcrtala je da je europski monetarni sustav u cijelosti oslabljen ovim ad hoc dogovorom. Naime, upravljati istom monetarnom zonom u kojoj se nalaze tako disparatni sustavi kao što su njemački i ciparski pokazuje se skoro nemogućom praksom, tvrdi Le Monde. Zajednički nadzor banaka u eurozoni stoga se realno nameće kao prvi korak u kakvom-takvom usuglašavanju strategija i održavanju financijsko-monetarnog pitanja na razini status quo.
