Predsjednik Josipović ušao je u kampanju za novi predsjednički mandat otvorenim priznanjem da je on: dobri duh. On zapravo nije stvaran, niti ga se dotiču stvarni problemi. Kaže da mu se baš ‘potrefilo’da mu mandat počinje i završava krizom, ali da tu on ništa ne može učiniti, jer nema nikakve ovlasti. No, ipak je učinio nešto konkretno u zadnje vrijeme: zamijenio je nekoliko umjetnina u Predsjedničkim dvorima. Tako se navodno želi distancirati od Tuđmanova vremena, ali je usput signalizirao i novo udaljavanje od neugodne surove stvarnosti
Sjećate li se slike Krste Hegedušića, Seljačka buna-Anno Domini 1573.? Fragmenti slike bili su tako često u novinama, udžbenicima. Masa uzbibalih tijela, borba, nevolja, sirotinja u srazu s moćnijima. Bila je to slika koja je dominirala predvorjem Predsjedničkih dvora, sve donedavno, sve dok se predsjednik Josipović nije odlučio za jedan od svojih osobito hrabrih poteza. Ta slikarska interpretacija zla i nepravde, pokušaja borbe slabijih protiv moćnih, maknuta je, nije poznato gdje, a umjesto nje stavljena je tapiserija Dušana Džamonje. Lijepa, apstraktna, tjera na razmišljanje, ali naravno, nema tu ni jada niti muke kao kod uznemirujuće zgaženih Hegedušićevih seljaka. Tako je novo vrijeme došlo i na Pantovčak!, raduju se u reportaži objavljenoj u Jutarnjem listu.
No, nije niti ta Džamonjina tapiserija proglašena najhrabrijim zahvatom dr. Ive Josipovića. Kao gestu krajnje pobjede Ive Josipovića nad tuđmanovskom ostavštinom u Uredu predsjednika, reporteri prezentiraju ulazak slike Ede Murtića, ‘jedine umjetnine koju je predsjednik sam odabrao’. Murtić je kritizirao Tuđmana, Tuđman ga nije mogao smisliti, poznato je da su se i privatno razišli, a sada je, eto, Josipović hrabro iznad zlatnih bidermajer foteljica okačio Murtića.
Novo ruho, novo doba!
Ma kakvo novo doba. Da je htio biti doista suštinski drugačiji, onda je mogao napustiti cijeli ‘dvorac’, Predsjedničke dvore, Pantovčak, i preseliti se u neku skromniju rezidenciju. Primjerenu svojim ovlastima i kriznom trenutku. Josipović niti ima, niti bi trebao imati, ovlasti kao dr. Franjo Tuđman, ali prepravljanjem njegovog postava umjetnina sigurno neće steći njegovu moć, niti će ostaviti traga u novijoj hrvatskoj povijesti.
Pred novim umjetninama pozirao je i za najnoviji intervju (tjedniku Globus) u kojem je objavio i novu kandidaturu za predsjednika. Govorio je mnogo i lijepo, ništa novog, ništa previše konkretnog. Onako, dao je misliti, ali opet, nije bio odveć precizan. Reklo bi se: sljubio se sa svojom novom tapiserijom. Nema tu ništa hegedušićevski surovog, jasnog. I umjetnički izbor konačno se stopio s izabranim. To je naš ‘novi’ stari Ured predsjednika. Ne nudi čovjek ništa novog. A i zašto bi, kad mu se čini da je pogodio žicu, da je to što daje ono što se traži.
Po čemu ćemo pamtiti njegov prvi mandat? Koja je tajna njegove popularnosti u tako širokoj javnosti? Zašto je ljudima tako simpatičan? Kakva je to čarolija kod tog čovjeka koji zamjenu slike u sobi svog odavno pokojnog prethodnika uspijeva prodati kao frajersku gestu?
Josipoviću nesumnjivo raste popularnost upravo zahvaljujući činjenici da su lideri SDP-a i HDZ-a široj javnosti izuzetno nesimpatični. Ako je Milanović oličenje političara koji ne može slušati, primjer ‘ljevičara’ koji prezire sve drugačije, agresivan i iznimno nespretan u javnom nastupu, sklon tome da se zamjeri svima i pri tome je ponosan da se svima zamjerio, Josipović se nudi kao ‘dobar dečko’ iznikao iz SDP-a, kao dobrodušni svećenik koji voli sve saslušati i pitati, koji voli krstariti među ljudima. Josipović je naučio javnost da on neće reći ništa značajno, ni pokrenuti značajne procese. Svi su se naučili na to da je dosadan. I možda je ta dosada u ovom agresivnom trenutku ljudima baš simpatična. Moguće da ga mnogi gledaju kao čistu protutežu ‘zločestom’ Milanoviću: kad Milanović veli da baš neće razgovarati, Josipović veli da bi on uvijek razgovarao, kad je Milanović bezobrazan, Josipović je oprezan. S druge strane, ni Tomislav Karamarko ne uspijeva steći simpatije, svadljiv je, namrgođen i nesiguran u komunikaciji s građanima. Pa se i njegovim glasačima nasmijani sjedokosi koji bi vječno ‘spuštao loptu’ na tlo čini posve prihvatljiv.
On neće ništa pokrenuti, ali niti pokvariti.
Da je Josipović doista već krenuo u novu predsjedničku kampanju svjedoči i najava okupljanja na Pantovčaku kakvih odavno nije bilo: pozvani su ‘predstavnici Vlade, poslodavci, menadžeri i ekonomisti’ da bi raspravljali o proceduri prekomjernog deficita. Nije to sjednica Vijeća za gospodarska pitanja koje je sazivao, doduše vrlo rijetko, u prvoj fazi mandata, ovo je nešto novo.
Ali čemu se nadati? Nekakvoj odluci, naputku, upozoravajućoj poruci?
Ne. Uoči novih predsjedničkih izbora, za koje je sam vrlo samouvjereno izjavio da je spreman pobijediti sve, pa i generala Gotovinu, predsjednik Josipović lijepo nam je objasnio svoje ovlasti, da ne bi bilo zabune, da ne bi bilo neprimjerenih očekivanja. Sam je za sebe objavio da je on: ‘dobri duh’. U intervjuu Globusu objasnio je da on nema ‘apsolutno nikakve neposredne ovlasti u gospodarstvu’, ali i tu kao i u drugim područjima, on nastoji biti motivirajući faktor.
Dobri duh s Pantovčaka, dakle, samo će malo porazgovarati s upućenima u prekomjerni deficit. Biti će to jedno ceremonijalno ugodno druženje. Razmjena dojmova, stavova.
Što tu može predsjednik? Ništa. Kaže sam predsjednik da je počeo mandat s krizom, i da će završit mandat s krizom. ‘Tako se potrefilo’, kaže predsjednik. Posve otvoreno nam objašnjava da on nema dovoljno ovlasti da pomogne zemlji u izlasku iz krize. Je li on to htio poručiti da bi on volio imati više ovlasti, ili samo opravdava svoje nečinjenje?
On sam sebe definira kao promatrača krize. On promatra našu krizu, koprcanje i mučenje. Njega nije niti dohvatila, ni okrznula. Ali zabrinut je i želi nas tješiti.
U svim svojim novogodišnjim intervjuima niti jednom jedinom rečenicom predsjednik Josipović nije najavio da je njegov ured spreman štedjeti. Da je spreman sudjelovati u kriznom režimu, stegnuti remen, smanjiti troškove. Učiniti sve ono što njegovi podanici, podno zidina Pantovčaka, moraju činiti.
On samo malo preuređuje svoj dvorac, posve siguran da će ga dobiti na upotrebu još pet godina.
Josipović je zapravo Hegedušićevu ‘klaonicu’ bacio Milanoviću i Karamarku: evo vama te nepredvidljive mase zajapurenih lica nesretnika, a ja sam iznad toga, ja lebdim kao dobri duh, kao fino tkanje Džamonjinih tapiserija. Ivo Josipović sada već službeno tumači da je njegova pozicija prirodno pozicija ‘nečinjenja’, promatranja, utjehe.
Što nam najavljuje idejno? Ništa. Dobri duh veli da nema još slogan, još je prerano, najavljuje velike promjene Ustava, ali ne zna kakve će biti, što se tiče nove pravednosti ‘napravljeno je dosta,ostalo je jako puno’. Zna samo da želi i može dobiti birače na svim stranama,i kod SDP-a i kod HDZ-a.
Pravo im i budi, i SDP-u i HDZ-u, nek im se samo Dobri duh belji: i jedni i drugi ne dovode u pitanje nedodirljivost Dvora, institucije. Naime,mogao bi se trošak Ureda predsjednika prepoloviti, a ceremonijalnog predsjednika, skupa s njegovom najdražom slikom, premjestiti u neku skromniju rezidenciju.
