Odmetnuti saharski teritorij proglasio je sekularnu Nezavisnu Državu Azavad. Glavni grad postao je Timbaktu, legendarna civilizacijska oaza za karavane iz afričkog srednjeg vijeka, trgovački i kulturni punkt između srednjovjekovne Europe i Crnog kontinenta. Današnji Timbaktu ima svega 50-ak tisuća stanovnika, a jedan je od tri najveća grada koje na tom ogromnom teritoriju kontrolira MNLA (Nacionalni pokret za oslobođenje Azavada). Ukoliko bi međunarodna zajednica priznala Azavad, bila bi to uvjerljivo najrjeđe naseljena zemlja svijeta, sa prosječno 1,7 stanovnika na kvadratni kilometar! Nadalje, u povijesti je teško pronaći primjer kada se od neke države odcijepio dio koji bi bio teritorijalno veći od matične države

Nijedan UN-ov subjekt još nije priznao Azavad, a pitanje je i hoće li, jer vođe ustanka su Tuarezi, ratnički nomadski narod koji se kroz povijest vrlo često bunio, ali se čini malo vjerojatnim da u ovom vremenu, prostoru i političkom okruženju može stvoriti naciju. Lako se može dogoditi da strane sile pošalju vojsku na sjever Malija i s vremenom uguše još jedan njihov ustanak. Sahara oko Timbaktua djeluje siromašno ako se asketski stil života tamošnjih nomada uspoređuje s civilizacijama koje nemilice eksploatiraju naftu zlato i uran, ali se procjenjuje da se zasad netaknuta nalazišta ovih ruda nalaze upravo na području sjevernog Malija, bivše francuske kolonije. Multinacionalne korporacije imaju interese i u goloj pustinji, a tu su i krijumčarski karteli koji kroz pustu zemlju transportiraju narkotike te, očekivano, radikalni islamisti.

Pored libijskog oružja, Gadafijevog novca i svježeg iskustva ratovanja, ustanku Tuarega pogodovao je nedavni državni udar u udaljenom glavnom gradu Malija, Bamaku, u kojem su obavještajci i vojni čelnici svrgnuli predsjednika Amadoua Toumani Tourea udijelivši mu jednosmjernu kartu za Senegal.

Sjever Malija u međuvremenu se napunio i radikalnim islamistima odasvud, što dodatno komplicira situaciju u kojoj berberi Tuarezi pokušavaju stvoriti sekularnu nacionalnu državu.

Priča o Tuarezima pomalo podsjeća na onu o kozacima u stepama južne Ukrajine: ratnički narod sa snažnim kodeksom časti i junaštva. Taj je narod buntovan, nomadskih sklonosti, kontrolira putove karavana kroz pustinju. Nije mu strana pljačka, živi slobodarski i ne prakticira radikalni islam. Primjerice, položaj žena u tuareškom društvu viši je od onog u susjednim muslimanskim zajednicama, ali su pripadnici tog naroda spremni i ubijati za bogate vladare - pogotovo otkako je karavane kroz Saharu počeo iskorjenjivati tehnološki napredak. Tako su jednu od glavnih snaga plaćeničke vojske svrgnutog libijskog diktatora Moamera Gadafija činili Tuarezi.

U Gadafijevim vojnim kampovima upoznali su se i članovi afro-blues benda Tinariwen, svjetske koncertne atrakcije i čestih gostiju Zagreba, koji su u pukovnikovim kampovima čuli Jimija Hendrixa i Jamesa Browna, pa zatim spojili korijene glazbe američkih crnaca s njenim subsaharskim ishodištem. Tinariwen podržava ustanak i proglašenje republike Azavad, neki zapadni mediji čak pišu da je njihova pjesma Imidiwan Sedget predložena za himnu nove političke tvorevine.

Navodno su se obitelji glavnog pjevača benda Ibrahima Ag Alhabiba i nekih drugih članova grupe našle u izbjeglištvu tijekom ratnih događanja, pa se Tinariwen zaputio na aktualnu turneju s krnjim sastavom.

Međunarodna zajednica, uključujući i Europsku uniju, protivi se nezavisnosti pustinjske nomadske države. Ekonomska zajednica država zapadne Afrike razmatra slanje međunarodnih vojnih trupa na Tuarege, koji su od početka 20. stoljeća naovamo na teritoriju Malija digli čak pet ustanaka protiv centralnih vlasti.