Istovremeno se na web stranici ovog lista pojavio i video zapis te šokantne terapije, na kojemu neki do glave ošišani macani ubijaju Boga lopatom u neposlušnim 'štićenicima' te inkvizicijske 'klinike' nazvane 'Duhovno rehabilitacioni centar' (neš' ti 'rehabilitacije', a nekmoli 'duhovne'). Koga zanima, neka pogleda, mada ne savjetujemo: previše je brutalno, pa prema tome tužno i sramotno. Stvari su, po svjedočenju dopisnika Vremena koji se tom pričom bavio četiri mjeseca, diskretno i pažljivo (jer se s takvima nije za šaliti), još gore nego što se dade vidjeti iz te strašne videosnimke.

Da se različite crkve u pomaganje ovisnicima od heroina petljaju s različitim uspjehom, poznato je od ranije. Sjetimo se samo sestre Bernardice i sustava Reto, koji bili su, razumno gledano, veoma učinkoviti bez nasilja i pranja mozga, a po crti suosjećanja, kršćanske bratske ljubavi i nadasve pružanja neke vrsti nade za ispunjenu budućnost tim nesretnicima, što im je i najveća poteškoća. Nije to laka zadaća: treba se prvo izboriti s apstinencijom (cold turkey), a zatim tu ogromnu rupu koju ostavlja heroin (ali i alkohol) ispuniti nečime znakovitim i napora dostojnim. Reto, koliko znam jer s njima povremeno imam posla, to uspijeva; neki drugi također.

'Produhovljene' batine - 350 eura po glavi

U slučaju ove 'duhovne rehabilitacije' lopatom, šaketanjem i cipelarenjem iz Crne Reke (tako se zove lokalitet), stvari su drukčije: riječ je, doznajemo, o pothvatu prije svega komercijalnom, a zatim i vjerski zatucanom do besvijesti. Tamo se, kao i u nekim donedavna u Srbiji popularnim ruskim 'sanatorijima' za slična 'duhovna' ubijanja Boga, naplaćuje po 350 do 450 eura po 'štićeniku' mjesečno; total ove spomenute firme bio je oko 60 tisuća mjesečno. Tamo je 'primarijus' nekakav svećenik (i sam teške ruke), a osoblje su svi neki bivši: bivši policajci, vojnici, narkići; 'koga god bivšega da zamislite, tamo ga ima', veli novinar Vremena koji je priču otkrio i objavio. Za iznos od 350 eura imate komplet uslugu: nadzor, stegu, batine do uneređivanja, dijetalnu prehranu; lijepi naš Centralni zatvor u Beogradu za njih je Hyatt Regency.

OK: skandal je pukao baš onako lijepo, ali su reakcije bile znakovite. Prepodobni protojerej Peranović, tamošnji ravnatelj 'duhovnoga centra' odmah je sakupio obitelji i preplašene 'štićenike' da sastave priopćenje u kojemu puzavo podržavaju sve stegovne mjere, a njega hvale i obožavaju. Crta obrane poznata je svakome tko se imalo razumije u tu problematiku, mada je takvih malo: 'Ne znate vi kako je nama i što mi preživljavamo', i u tom smjeru, pak je terapija lopatom sasvim prihvatljiva, a i 'sami smo pristali' na stegu. Što sve obitelji heroinskih ovisnika preživljavaju poznato je svakome koga je to ikada zanimalo. Ali, poznato je također da se dio tih obitelji, očajan i malodušan, želi tog problema riješiti tako da ga prevali na drugoga nekog, van kuće i tamo negdje.

Ovaj slučaj, kao i spomenuti ruski 'instituti na duhovnoj osnovi', primjer je zlouporabe tuđe nesreće, sve uz korištenje vjerskoga imidža i autoriteta Crkve, a radi pribavljanja materijalne koristi i to je razvidno. Mi vašu djecu držimo u stegovnome režimu, a vi plaćate. Kada ih pustimo, pak se okliznu kao što hoće, vratit ćete ih nam natrag, pod pojačanu stegu itd.

Pritom smo doznali da je u Sandžaku heroin jeftiniji od marihuane i dostupan svuda. Riječ je o tranzitnoj regiji, pritom pogodnoj za heroin jer je gospodarstvo slomljeno, nezaposlenost visoka, a demografski pokazatelji (veoma mlado stanovništvo) povoljni. Time se nitko ne bavi jer su profitne stope ogromne, a korupcija sasvim levantinskih razmjera.

Javnost je u Srbiji dakako pobjesnjela: svi mediji javili su o tome s detaljima povremeno neukusnim, a država je reagirala promptno. Pravobranitelj je podnio kaznenu prijavu za protupravno lišavanje slobode, zlostavljanje i tjelesne ozljede; Ministarstvo zdravlja poslalo je inspekciju u poseban nadzor; državno odvjetništvo razmatra istragu, itd. Sveta matera Srpska pravoslavna crkva čekala je tri dana i onda priopćila da zahtijeva zatvaranje toga 'duhovnoga centra', uredno se ogradivši da ništa nije znala o tome, mada je cijeli Sandžak znao, ali dobro. Na web stranicama Vremena i drugih medija pojavile su se doslovce stotine i stotine reakcija, uključivo i pisma bivših 'štićenika'; uglavnom potvrđuju ono što je objavljeno, s dopunama i preciziranjima. Ima ih također koji su objavljivanje te priče protumačili kao 'napad na Crkvu', ne sporeći navode; očito je riječ o ljudima koji iskreno misle da ovisnike treba mlatiti do krvi i da je lopata iz raja izašla.

U cijeloj toj bučnoj priči promakla je jedna zanimljiva epizoda potpuno drukčije vrste, obavljena kao senzacija za jedan dan. Naime, u četvrtak oko podne stanoviti građanin ušetao je u zgradu Ureda predsjednika Republike na pokrajini službeni ulaz i pokazao ručnu granatu s izvađenim osiguračem (iglom). Dečki iz osiguranja, pripadnici elitne postrojbe Vojske koja štiti šefa države, reagirali su po pravilima službe i predviđenoj taktici: zadržali su ga u prostoriji i pozvali pomoć. Drugo nisu ni mogli, jer je zaustavljen bio na barijeri za provjeru (rendgen i magnetska vrata), a nije pokazivao namjeru da napadne odmah, već je tražio pregovore. Stigao je inače veoma sposoban, iskusan i stručan pregovarački tim MUP-a Srbije i razgovori su krenuli.

U međuvremenu su u zgradu Ureda predsjednika stigli i jedan agilni državni tajnik Ministarstva pravde i sam predsjednik Tadić, pa je cijela stvar bila sretno razriješena do četiri popodne. Napadač se uredno predao i već je od istražnog suca dobio prvih 30 dana pritvora za ugrožavanje javne sigurnosti i posjedovanje eksplozivne naprave. Čovjek je inače od ranije poznat policiji kao neutješni pravednik, bivši tajkun kojega su prevarili još tko zna kada, pa pokušava ishoditi pravdu za sebe i pritom ne nailazi na očekivano razumijevanje sudova. Jedan, dakle, iz tužne kolone onih nesretnika što obilaze nadležne institucije i novinske redakcije s gomilom raznih spisa. Štrajkao je glađu prije par godina pred ulazom u Skupštinu Srbije, ali bio je miroljubiv i pitom, vele policajci koji su ga tada upoznali. Naravno da nije svršio ništa.

Taj je građanin toga istoga jutra poslao e-mail poruku panična sadržaja, a prijetnjom da će se 'raznijeti bombom' ako mu se zahtjevima ne udovolji, na – kaže – 11.000 adresa (pretjerivanje). Mediji su od toga napravili problem, ali izgleda da na svim tim adresama nije bilo nikoga da poštu otvori. Toga jutra, naime, svekolika policija, vojska i tajne službe ispraćale su iz Beograda Josepha Bidena, potpredsjednika SAD nakon 24 veoma nervozna sata bdijenja i dežurstava (hoćemo li ga se već jednom riješiti). Ako je netko poruku i primijetio, bilo je kasno jer je čovjek s bombom već bio u gradu, a tih bedastih prijetnji ionako imamo bar dvije tjedno, pak su se ljudi izlizali i otupjeli. No bilo kako bilo – a ispalo je sretno i dobro – pregovarači imaju još jedno dragocjeno iskustvo s još jednim ne baš ubrojivim građaninom, kakvih je, uostalom i veći dio njihovih klijenata. To je život u tranziciji.