Sve je manje nepoznanica o političarima, strankama i koalicijama koje namjeravaju sudjelovati na sljedećim parlamentarnim izborima. No i dalje ima prostora za njihove veoma različite izborne nastupe. Posebice kada je riječ o političarima izvan dva najjača politička bloka predvođena HDZ-om i SDP-om kojima bi, prema aktualnim ispitivanjima javnog mnijenja, trebao pripasti najveći broj zastupničkih mjesta u budućem sazivu Hrvatskog sabora. Među tim je političarima svakako zagrebački gradonačelnik Milan Bandić koji planira ponoviti svoj uspješan koncept izbornog nastupa s posljednjih lokalnih izbora. Iako politički otpisan nakon gubitka predsjedničkih izbora 2010. te debakla na parlamentarnim izborima 2011., Bandić je s lakoćom došao do novog mandata na čelu glavnog grada te izvrsno prošao i sa svojom neovisnom listom u utrci za zagrebačku Skupštinu. Na njoj je bilo najviše poznatih i uglednih imena među ponuđenim listama kojoj je upravo on bio poveznica kao svojevrsna politička marka. Može li mu takvo 'brendiranje' uspjeti i na izborima za godinu i pol?

Ukratko, isplati li se političarima poput Milana Bandića sudjelovati na parlamentarnim izborima, dakle izvan svojih lokalnih sredina, s neovisnim listama ili im je korisnije osnovati vlastitu stranku? Usto, treba li takva snažno personalizirana stranka biti prepoznatljiva po svojoj poziciji unutar ideološkog spektra ili joj je za uspjeh među biračima više nego dovoljno 'ime i prezime' njezina ključnog čovjeka jer birači ionako znaju što on ili ona predstavljaju i za što se zalažu? Iskustvo s nedavno održanih slovenskih parlamentarnih izbora, ali i ne samo njih, pokazuje da birači u posebnim političkim okolnostima okreću leđa etabliranim političkim strankama i koalicijama te svoje povjerenje daju ne samo novim, upravo osnovanim strankama, nego i da su te stranke profilom reducirane na isključivo jednu političku ličnost. Uostalom tako su i nazvane. Tako je u Sloveniji na srpanjskim izborima pobijedila, i to uvjerljivo, Stranka Mire Cerara (SMC), a u parlament je uspjela ući i novoosnovana stranka aktualne premijerke Savezništvo Alenke Bratušek. Ni uskoro bivša, ni uskoro buduća čelna osoba slovenske vlade nije puno razmišljala što i koga ponuditi biračima na ovim kritičnim slovenskim izborima. Ponudili su – sebe. I uspjeli.

Međutim, za takav rezultat 'stranke s imenom i prezimenom' kojima nemali broj analitičara predviđa jednokratan izborni ciklus, trebaju više nego jaku političku ličnost. I to u idealnom trenutku, i to u natjecanju za odgovarajuću političku poziciju. Može li takvo što poći za rukom Milanu Bandiću na novim izborima za zastupnike u Hrvatski sabor? Isplati li mu se osnovati stranku nalik Stranci Mire Cerara ili stranku neutralna naziva kakvu je osnovao bivši splitski gradonačelnik Željko Kerum? Iako je Kerumova Hrvatska građanska stranka na izborima 2011. uspjela ući u Sabor, to je bio rezultat njegova vještog trgovanja s tadašnjom HDZ-ovom čelnicom i premijerkom Jadrankom Kosor, a ne samostalnog nastupa. Možda je Kerum i sam mogao osvojiti jedan mandat u desetoj izbornoj jedinici, ali svakako ne bi osvojio dva koja je na kraju izborio.

Milan Bandić, ali i još neki političari prepoznatljiviji od stranaka u kojima jesu ili su ranije bili, imaju sada više nego zoran primjer iz susjedne Slovenije što im je sve na raspolaganju ako žele steći povjerenje birača i uključiti se u formiranje nove parlamentarne većine. Odmah treba naglasiti da bilo koja opcija za koju se u konačnici Bandić odluči nije nikakvo jamstvo uspjeha. Dapače, hrvatski je stranački sustav jedan od najokoštalijih u Europi, i kada su posrijedi konsolidirane, i kada su posrijedi tranzicijske demokracije od Baltika do Jadrana. U Hrvatskoj nešto novo na političkoj sceni prolazi jako teško, a još se teže održava. Laburisti su posljednji primjer u tom nizu, dok bi ORaH mogao biti sljedeći ako ne izbjegne greške prethodnika. S druge strane, Milan Bandić se čini neuništivim u zagrebačkim okvirima, ali i veoma limitiranim kada se radi o nacionalnoj političkoj razini. Možda bi mu se rizik sa strankom s vlastitim imenom i prezimenom mogao isplatiti ako je osovi ne samo oko sebe kao jednog od najprepoznatljivijih i najdugovječnijih hrvatskih političara, nego i oko barem desetak poznatih i priznatih 'imena i prezimena' iz hrvatske politike, društva i gospodarstva kojima njegovo ime i prezime neće biti breme, nego brend.

No treba biti oprezan. Koliko god se aktualna slovenska politička zvijezda Miro Cerar trudio osloboditi svoju stranku ideološkog predznaka fokusirajući se na načela, vrijednosti i ljude, svima je u Sloveniji bilo jasno da se glasujući za Cerara ne glasuje samo protiv onemoćalih stranaka lijevog centra, nego u prvom redu protiv Janeza Janše i desnih političkih opcija. Isto vrijedi i za Alenku Bratušek kao također političarku s lijevog centra. Naime, dobro se znalo kojem ideološkom bloku pripadaju obje nove stranke. Što pak potencijalni birač stranke Milana Bandića može očekivati od njegove ideološke pozicije i mogućih koalicijskih partnera? Hoće li glasujući za Bandića zapravo glasovati za HDZ i Tomislava Karamarka ili ipak za neku novu Kukuriku koaliciju? Isto se pitanje može postaviti i za Radimira Čačića. Uz 'ime i prezime', to je ključ svega...