Kampanja za predsjednika SDP-a - koja će kulminirati unutarstranačkim izborima 2. travnja - zapravo je savršeno pokazala kakvo je stanje i koji su politički kapaciteti najveće domaće (nominalno) lijeve stranke. Ukratko, stanje je zabrinjavajuće, a kapaciteti su majušni. Jedino što je ostalo od tog višemjesečnog nadmetanja Zorana Milanovića i Zlatka Komadine za čelnu poziciju SDP-a je prazna retorika o okupljanju i vjevericama te proglašavanje vlastitih mana vrlinama koje preporučuju za predsjednika stranke. To što Milanović nije sposoban za banalno funkcionalnu međuljudsku komunikaciju tako je navodno pokazatelj njegove borbenosti od koje drhti HDZ, a to što Komadina nije sposoban za liderstvo i samostalnu artikulaciju politike je pak dokaz njegove spremnosti da otvori stranku i još više demokratizira. Ako je suditi po onome što su dvojica kandidata za predsjednika SDP-a pokazala i u svojim višegodišnjim političkim karijerama i u ovoj stranačkoj kampanji, riječ je o dvije strane novčića hrvatske socijaldemokratske ispraznosti, jedne utemeljene na stavu ‘a eto, u srednjoj školi me učlaniše u komuniste, pa eto’, a druge na zagrebačkoj štreberskoj snobovštini i klasnim privilegijama koje mnoge uvjere da su bogomdani za ključne pozicije u Hrvatskoj.

Pretpostavljam da i Milanović i Komadina misle kako su ljudi s određenom političkom težinom, no pogled izvana nudi u osnovi prazne označitelje, jedno, ne čak ni veliko, nego posve prosječno ništa, koje doduše nije crna rupa hrvatske demokracije poput HDZ-a, u kojemu nestaju svaka svjetlost i potencijal za budućnost države. HDZ je u proteklih četvrt stoljeća hrvatske samostalnosti uvijek bio najveća preporuka za SDP, nikako i nikad socijaldemokrati samo po sebi, jer nisu bili u stanju osmisliti drugačiju viziju Hrvatske od one Tuđmanove, koju su sa svoja dva mandata na vlasti tek potemkinovski ušminkavali.

Ako je HDZ stranka opasnih namjera, onda je SDP stranka bez namjera i bez svojstava, bljutavo malograđansko srednjostrujaštvo bez političke vizije i ideje o trajnoj promjeni štetnih nacionalističkih paradigmi. Medicinski rečeno - oboljela Hrvatska će pod HDZ-ovim skalpelom biti do smrti iskasapljena na operacijskom stolu uz pjevanje domoljubnih pjesama dok će na SDP-ovom stolu umrijeti od čekanja da se liječnik usudi napraviti prvi rez. Rezultat je u oba slučaja smrt pacijenta, a SDP se za vlast preporučuje jedino time da će s njime biti manje krvi.

Najbolje se vidi koliko je SDP jedno prosječno ništa kada se tu hrvatsku stranku stavi u širi europski ili svjetski kontekst, u kojemu je, između ostaloga, britanske laburiste preuzeo Jeremy Corbyn, koji se politički definira kao demokratski socijalist, dok je jedina svijetla točka skandalozne američke predsjedničke kampanje još jedan demokratski socijalist, senator Bernie Sanders. Pojave novih lijevih pokreta i stranaka poput španjolskog Podemosa da ne spominjemo, jer SDP s njima tek nema ničega zajedničkog, što su višekratno objašnjavali iz oba stranačka tabora, zgražajući se nad Sirizom i ostalim navodnim lijevim radikalima. Umjesto da se SDP svim snagama trsi ponuditi nešto novo u hrvatskoj politici, jer novo i budućnost su temeljne odrednice svake lijeve politike, on se busa u rahitična prsa time da s novim nema ama baš nikakve veze. Ako nema povratka na staro, onda zašto bi i Milanović i Komadina bili predsjednici stranke?

Također, teško je zamisliti kako bi u praksi izgledalo to najavljivano okupljanje progresivnih snaga hrvatskog društva oko SDP-a koje vode spomenuta dvojica. Milanović bi dijalog s lijevom inteligencijom vodio tako da ih, podsmjehujući se, uvjerava da su u krivu dok Komadina ne bi baš razumio što mu govore i kako iz toga izvući konkretne politike. Otvaranje SDP-a za nove lijeve ideje zapravo je presudno za opstanak te stranke kao smislenog političkog aktera, što znači i radikalno pomlađivanje stranci bliskih intelektualaca. Ako SDP misli da mu za budući politički smjer nešto relevantno mogu reći Antun Vujić, Vjeran Zuppa ili Dražen Lalić, onda je možda vrijeme za još jednu umirovljeničku stranku u Hrvata. Socijaldemokratska se čorba treba začiniti baš onima s ljevice koji su se dosad bavili kritikom (i) SDP-a s neomarksističkih i pozicija demokratskog socijalizma te bi onda stranka mogla dobiti privlačan suvremeni ukus koji bi konačno nadomjestio uobičajenu SDP-ovsku bljutavost. Još važnije, tako bi se mogao artikulirati projekt bolje, drugačije Hrvatske, koja svojoj prošlosti duguje jedino to da joj bude bolje u budućnosti umjesto da ‘dani ponosa i slave’, tj. odvratnog rata budu vječna sadašnjost našeg društva, neovisno o tome je li 1993. ili 2016. godina.

Prava društveno-politička ambicija i cilj SDP-a ne treba biti to da na izborima pobijedi HDZ, nego da ga učini posve deplasiranim kao političku stranku. Obesmišljavanje HDZ-a moguće je jedino kroz promjenu društveno-političke paradigme, a u tome koliko-toliko zasad više uspijeva Most, nego što je SDP ikada i pokušao. Most to, doduše, radi s demokršćanskih pozicija, no da bi se konačno Hrvatsku oslobodilo HDZ-a, potrebno je isto činiti s ljevice. U praksi to prvenstveno znači prestati prvoloptaški reagirati na HDZ-ove primitivne, ali ‘napaćenom narodu’ prijemčive narative, nego ponuditi vlastite u kojima se Tomislav Karamarko i ekipa uopće nisu u stanju snaći. To trebaju biti narativi koji hrvatsko društvo uključuju u globalni svijet 21. stoljeća, ali nasuprot neoliberalnoj ekonomskoj i domaćoj nacionalističkoj paradigmi. Ta su dva modela očito potrošena, no nadiđena nisu jer se ni u širem ni u domaćem kontekstu nije našlo dovoljno političke imaginacije, odvažnosti i umijeća da ih se zamijeni nečim boljim. U hrvatskom je kontekstu stvar naročito apsurdna jer je očito da status quo - defoltna politička pozicija konzervativaca - ne funkcionira, s obzirom na višegodišnju krizu društva i države. Hrvatska je spremna za radikalnu promjenu smjera, no SDP se dosad nije pokazao ni voljnim ni sposobnim o tome uopće razmišljati, a kamoli išta vezano uz to i napraviti. Uvođenje reda ne može biti krajnji cilj bilo koje socijaldemokratske politike, nego tek jedna od brojnih metoda.

Tako je izbor između Milanovića i Komadine ispravno sveden na pitanje stila i osobnih manira jer više od toga nije ponuđeno na biranje. Stoga i nije pretjerano važno tko će biti budući predsjednik SDP-a, osim za same SDP-ovce i njihove unutarstranačke odnose, jer suštinske promjene u Hrvatskoj uopće nisu na pameti nekadašnjoj stranci demokratskih promjena. U okviru takve političke realnosti onda se kao ključno političko pitanje za SDP-ovce te kandidate za stranačkog predsjednika nameće sljedeće: tko će iz stranke izbaciti Ivu Baldasara? Onaj tko ga je politički izmislio ili onaj koji sada prihvaća njegovu podršku?

Jer ako SDP doista ima biti namjeru suvremena lijeva, socijaldemokratska stranka, onda Ivo Baldasar sa svojom thompsonovskom politikom kao hodajuća uvreda svakom pravom ljevičaru - što je konstatacija koju doista ne treba pretjerano objašnjavati - mora biti istaknut kao primjer onoga što SDP nikad više ne želi biti. To nesumnjivo jest (doduše, simbolički moćna) sitnica, no nije da je kampanja za predsjednika SDP-a ponudila za razmišljanje ikakve druge, veće i važnije teme. Ako SDP uklanjanjem Baldasara pokaže što nikako ne želi biti, onda možda dođe i do toga što želi. Baby steps!