Tijekom prijemnih ispita na Filozofskom fakultetu studenti su kandidatima dijelili novu Skriptu, podlistak studenata prosvjednika koji se zalažu za besplatno školstvo. Nesuđeni studenti tako su se već počeli pripremati za nove plenume i izravnu demokraciju. U tom podlisku govori se o tome što je direktna demokracija ('u sustavu direktne ili neposredne demokracije svi neprestano odlučuju'), što je neoliberalizam ('projekt vladajućih gospodarsko-političkih elita da prisvoje sebi što veći profit na štetu ostatka stanovništva'), o općem pravu na obrazovanje kao temeljnom ljudskom pravu i o tome kako su studentski zahtjevi za besplatnim školovanjem jasni. I kada sam već pomislio da sam shvatio što studenti žele, (ukidanje kategorije studenata koji studiraju za osobne potrebe), ideja se ponovno pretvorila u fatamorganu.

Kako bi primjerice bilo da umjesto prijemnih ispita svih 4.000 kandidata slobodno upiše Filozofski fakultet? Čini se da bi mnogi, pogotovo pristupnici na prijemnom, pozdravili tu ideju. Nastavnici bi imali nešto više studenata (ustvari, četiri puta više), auditorij bi bio veći, nastavničke ideje zatomile bi glad te velike mase za znanjem i njihova bi reputacija u prvo vrijeme rasla. A potom bi se, kao na drugim sličnim fakultetima koji su pri upisima bili nerestriktivni, proširila ideja da studij ustvari ne valja: da nastavnici ne poznaju studente, da im ne posvećuju dovoljno pozornosti, da se dugo čeka na ispite, da se ispitne liste manipuliraju po sustavu veza i poznanstava, da je nastava previše općenita (dizajnirana 'za debile') i da neki pokušavaju na nelegalne načine proći ispite.

Tako bi došlo do nenamjeravane posljedice sveopćeg upisa studenata – da na zao glas dođe i studij koji je početno možda bio razmjerno dobar.

Ali možda studenti nisu mislili na potpuno besplatno studiranje za sve, već samo za one koji prođu na prijemnom ispitu? Ako je tako, onda priznaju da je obrazovanje ograničeno dobro. I već time priznat će da za studiranje postoji – tržište

ZAŠTO STUDENTE MUČI POJAM 'TRŽIŠTA'?

Upravo je tržište jedna od najružnijih i najozloglašenijih riječi u studentskome žargonu. U tom žargonu tržište podrazumijeva da se sve može kupiti novcem, da bogati mogu sve, a siromašni - ništa. 'Znanje nije roba', jedan je od njihovih upečatljivih slogana. Ali to je jedna od njihovih najvećih zabluda. Tržište je jednostavno način raspodjele nekog ograničenog resursa. Sva su nama poznata dobra (hrana, voda, zrak, ljubav, znanje) ograničena, a ono opće dobro ograničeno je ponajviše. A roba je drugo ime za dobra za kojima postoji društvena (i privatna) potreba.

Naravno, osim novčanim interakcijama, raspodjela ograničenih dobara (tj. roba) može se vršiti i na druge načine. Primjerice, ograničeni resurs možemo podijeliti po sustavu lutrije, sa slučajnim dobitnicima. Ili pak po načelu: tko prvi, njemu djevojka – stajanjem u redovima. Nadalje, umjesto novcem, dio ograničenog dobra koje nam je potrebno trampom možemo mijenjati za nešto što nam je manje važno. Ako je riječ o kruškama i jabukama, ograničeno dobro možemo podijeliti i na jednake dijelove. Napokon, to možemo učiniti, kao što to činimo sada, tako da ograničeno dobro dijelimo onima koji su to najviše zaslužili – pomoću prijemnih ispita, po tzv. meritokratskom načelu. No bez obzira koji sustav alokacije dobara prihvatili, priznali smo da samo neki mogu doći u posjed ograničenog dobra i da nas ono sili na teške odluke – na odluku o tome kome smije pripasti dio ograničenog općeg (ili tuđeg) dobra. A to pak znači da nijedna takva odluka, ni za donositelje odluka ni za korisnike, neće biti – besplatna.

Postojeći sustav upisa – po meritokratskom načelu, po načelu kvalificiranosti i znanja – jedan je mogući sustav alokacije dobara. Kao i svaki meritokratski sustav – on je sustav privilegija. Taj je sustav ujedno i sustav posebne nejednakosti. Primjerice, taj se sustav nejednakosti može i nasljeđivati (ići generacijama s koljena na koljeno). U ne tako davno vrijeme kada novac nije bio primarno sredstvo tržišne interakcije trgovalo se radnim mjestima, 'uslugama', (trebamo se samo upitati: koliko li je današnjih nastavnika bilo dijete nekog sveučilišnog - roditelja!), metodama koje danas zovemo elementarnom korupcijom, kao što s pravom istim imenom zovemo i novčanu kupovinu ispita ili radnih mjesta.

Međutim, poanta ove priče jest da u bilo kojem sustavu razmjene dobara i usluga (bilo čega!) uvijek postoji njihova izražena ili neizražena cijena (vremena, odricanja, ulaganja, cijena odluke i sl.), a ta cijena zapravo znači da postoji - tržište. Tržište je samo ime za tu razmjenu jedne vrijednosti i aktivnosti za drugu.

ZNANJE NIJE OGRANIČEN RESURS

Je li znanje doista takav ograničen resurs na kojem se ogleda potreba tržišta? Idealno gledano – nije. Svatko može čitati knjige i participirati u tom općem dobru. Teoretičari javnoga dobra rekli bi da je znanje nedjeljivo opće dobro – dobro koje se nikome ne može uskratiti. I kada bi se naš sustav obrazovanja sastojao isključivo od ispita, kada bi svima bila dostupna sredstva učenja, kada bi predavanja bila posve javna (recimo, putem televizije ili interneta), mogli bismo reći kako je zahtjev, 'pravo' na opće i 'besplatno' visoko obrazovanje, relativno lako ispuniti. Možda ćemo jednoga dana stvoriti takav sustav. Ali dosadašnji rezultati nastave u tzv. programima studija na daljinu, koji pretpostavljaju opću dostupnost obrazovnih sredstava, pokazali su da je takav oblik obrazovanja bitno lošiji od izravnog kontakta s nastavnicima, pa su ih neke vodeće zemlje u toj vrsti nastave, primjerice Britanija, nedavno ukinule (preživio je jedno prvi takav program, vrlo komercijalni program Otvorenog sveučilišta u Milton Keynesu). Stoga možemo reći da je ta mini-revolucija u obrazovanju za sada neslavno završila i da se na tom primjeru alokacije znanja potvrdilo da je znanje ipak ograničeno i djeljivo dobro.

Premda u idealnim uvjetima znanje ne mora biti roba, načini kojima dolazimo i postižemo znanje definitivno jesu robe za koje, bez obzira dijelimo li ih novcem ili nekim drugim sredstvom alokacije, postoji vrlo jasno definirano tržište.