Godine 1990. Barack Obama je postao prvi afroamerički urednik Harvard Law Reviewa, pravničkog lista čuvenog sveučilišta, a godinu kasnije prišao mu je literarni agent i predložio da napiše svoju autobiografiju. Obama je pristao i 1995. izašla je knjiga naslovljena 'Snovi mojega oca, priča o rasi i nasljeđu'. Kao što kaže naslov, autor se u knjizi usredotočio na odnos s ocem i potragu za vlastitim rasnim identitetom, pa kada su ga u intervjuima pitali za majku, škrto bi je opisao kao ‘bijelu antropologinju iz Kanzasa’.

Kasnije bi je znao spomenuti kao ‘samohranu majku s bonovima za hranu’ ili - u kampanji za zdravstvenu reformu - o njoj govoriti kao ‘ženi koja je umirala od karcinoma, boreći se do posljednjeg dana sa zdravstvenim osiguranjem’. Zna se da je nakratko bila udana za afričkog intelektualca i s njim dobila sina, da je kao antropologinja godinama proučavala indonezijska sela, radila na međunarodnim razvojnim programima, doktorirala u pedesetoj godini i bila spominjana u kontekstu uobičajenih stereotipa kao što su odgovorno majčinstvo, rasno pitanje, zdravstvo…

No 'to ne daje naslutiti što se krije iza imena dr. Stanley Ann Dunham Obama Soetoro, ne otkriva njezin kratki nekonvencionalan život ni koliko je utjecala na budućeg predsjednika Sjedinjenih Američkih Država', piše Janny Scott u uvodu svoje knjige 'Jedinstvena žena, neispričana priča o majci Baracka Obame', upravo objavljene u izdanju njujorške izdavačke kuće Riverhead.

Pripremajući tu nimalo sentimentalnu biografiju o 'bijeloj antropologinji iz Kanzasa', ova novinarka The New York Timesa intervjuirala je dvije stotine prijatelja Dunhamove, kolege i rodbinu, uključujući sina i kćer, Obaminu polusestru Mayu Soetoro-Ng, te pročešljala kutije osobnih i službenih papira ne bi li što dublje ušla u neobičan život znanstvenice i njezin odnos sa sinom čiji je politički uspon krenuo nakon njene smrti 1995. Tako je nastala knjiga o neobičnoj ženi, 'jedinstvenoj' već od samog imena. 'Otac je želio sina, a dobio je mene’, citira autorica Dunhamovu, objašnjavajući njezino muško ime Stanley, koje je izbacila nakon mature. U potrazi za boljim životom, s majkom bankaricom i ocem, trgovcem pokućstva, seljakala se od rodne Wichite u Kanzasu, Kalifornije, Teksasa i Washingtona, do konačnog odredišta Havaja, gdje je upoznala dvojicu muževa, diplomirala i na kraju doktorirala. Imala se petlje udati za crnca u vrijeme kada je međurasni brak bio zabranjen u polovici američkih država, roditi s nepunih osamnaest godina, studirati kao samohrana majka, ponovno se udati za Azijata i ostaviti djecu kod roditelja dok je radila u inozemstvu, kako bi se školovali u SAD.

Engleskog, irskog, velškog i njemačkog podrijetla, rođena je u srcu američke žitnice, u kojoj nije bio nepoznat ni Ku Klux Klan, ni društveni reformisti, a intelektualno je sazrijevala u Indoneziji. 'U anonimnosti urbane Amerike, čak i u Honoluluu, Ann se osjećala otuđenom u usporedbi s toplim i prisnim životom u Jakarti’', piše Janny Scott, ali to su tek rijetka mjesta gdje Scottova dopušta sentimentalnost. Autoricu 'Jedinstvene žene' prvenstveno zanima profesionalni rad Dunhamove u Indoneziji, kratko nakon antikomunističkog krvoprolića 1965-66. u kojem je ubijeno pola milijuna ljudi.

U svojoj doktorskoj disertaciji o tisućljetnoj tradiciji indonezijskih kovača, Dunhamova na više od tisuću stranica analizira uzroke siromaštva prenapučene ruralne Jave, ali ih ne traži u kulturološkim razlikama, vjerskim uvjerenjima i nedostatku znanja, nego naprosto u nedostatku kapitala i moći. U knjizi se stoga mogu naći vrlo iscrpni detalji o tome kako je Ann Dunham stvarala i promovirala mikro-financiranje malih, siromašnih poduzetnika, te kako je u suradnji s indonezijskom Bankom Rakyat uspjela razviti najveći program mikrofinanciranja na svijetu. Radeći na tome u Američkoj agenciji za međunarodni razvoj, Fordovoj zakladi i pakistanskoj Azijskoj banci za razvoj, kreirala je ono što se sada smatra standardom u pomoći nerazvijenim zemljama. Bila je, što se danas kaže, organizator života lokalne zajednice, zaključuje autorica knjige, citirajući popularnog radijskog novinara Terryja Grossa da je 'na mnogo načina zasjenila sina, jer je započela raditi na razvoju lokalne samouprave nekoliko godina prije no što je to počeo Obama u Chicagu'.

Kolegice sa sveučilišta pamte je kao borca za civilno društvo, jednu od rijetkih koja je uvijek imala čvrste političke stavove, liberalnu, nezavisnu ličnost i zagovornicu ženskog pokreta, pa ju je i u njezinu radu posebno zanimala uloga žene u ruralnoj ekonomiji. Odličan organizator u poslu, u osobnom je životu bila vrlo velikodušna, ali nevješta s novcem, a prijatelji i članovi obitelji je opisuju kao iskrenu idealistkinju i razumnu pragmatičarku, slobodna, ali neorganizirana duha. ‘Bila je intelektualno zrelija od nas i pomalo ispred svog vremena, ali na malo pomaknut način', riječi su školske kolegice. Bila je borac za pravdu i prava pojedinca bez obzira na rasu, žena koja je obožavala svoju djecu, iako je zbog ambicija i rada bila spremna živjeti razdvojeno duga vremenska razdoblja. Takav opis ličnosti možda objašnjava i zašto je tako brzo i hrabro uletjela i izletjela iz prvog braka. S karizmatičnim studentom iz Kenije, Barackom Obamom seniorom, upoznala se na satu ruskog jezika na prvoj godini studija. Bila je djevica, udala se kao trudnica, a rastala kao razočarana žena saznavši da joj muž kod kuće već ima ženu i dvoje djece, ne prihvaćajući činjenicu da je u njegovoj muslimanskoj kulturi dozvoljeno mnogoženstvo.

U ovoj biografiji Janny Scott se doista koncentrira na život i djelo Ann Dunham, pokazujući na posredan način njezin utjecaj na sinov odnos, stavove i politiku u post-vijetnamskoj Americi. Na mnogim stranicama otkriva koliko je još od dječaštva Baracka Obame hvalila pamet, marljivost, upornost, hrabrost i srčanost sina. Jedan se prijatelj sjeća jedne njene primjedbe u šali - da bi po sposobnostima mladi Barack mogao dogurati do predsjednika - ali joj karcinom maternice nije dopustio da to doista i doživi.
Dakako, da Obama nije to što jest, ne bi bilo ni ove knjige, kao što vjerojatno ni Havajsko sveučilište ne bi održalo simpozij o njezinu radu niti bi bila organizirana putujuća izložba iz Dunhamove bogate zbirke indonezijskog batika u šest američkih gradova, zaključno s Washingtonom, kao što je malo vjerojatno da bi koncem 2009. Duke University Press objavio njenu doktorsku disertaciju.

No iako knjiga nije barnumska reklama za predsjednika SAD-a, neki je već doživljavaju kao dobro tempiran uvod u predstojeće mjesece predizborne predsjedničke kampanje. Prije nešto više od mjesec dana Obama je morao javno objaviti havajski rodni list da demantira objede Donalda Trumpa da nije rođen u SAD-u. Trump je nakon toga brzo odustao od kandidature za predsjedničku nominaciju republikanaca, a i bez njega republikanci nemaju kandidata koji snagom i karizmom mogu konkurirati sinu Anne Dunham. Turbofolk političarka Sarah Palin svojim čuvenim ekscesima radi u korist vlastite štete, a Newta Gingricha (poznatog po tome što je javno prozivao Clintona zbog preljubništva, a istovremeno ljubovao izvan braka) upravo je napustila kompletna suradnička ekipa.

U Obaminoj kampanji podmazanoj milijardom dolara, knjiga Janny Scott stoga neće presudno utjecati na popularnost Obame, ali prve je kritike u New York Timesu doživljavaju kao fini kamenčić u mozaiku Obamina imidža.

Nakon izlaska Obamine biografije 'Snovi mojeg oca', Ann Dunham se požalila prijatelju da ju je sin sveo na jednu rečenicu, ali u knjizi 'Jedinstvena žena' Obama se iskupljuje: 'Presudno je utjecala na mene u godinama odrastanja. Vrijednosti kojima me učila i danas su mjerilo u poslu kojim se bavim... Učila me da smo unatoč prividnim razlikama svi jednaki i da u svima nama ima više dobrog no zla. I da zajedno možemo prebroditi sve nevolje, raditi i vjerovati jedni drugima. Ta naivnost i idealizam bili su svojstveni mojoj majci. Zato valjda i u meni ima tog naivnog idealizma.'